Ernaux, 17. žena kojoj je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, za švedsku javnu televiziju rekla je da joj ova nagrada predstavlja veliku čast, ali i veliku odgovornost, kako bi nastavila svjedočiti "o nekoj vrsti pravednosti, pravde, u odnosu na svijet".
Kao dobitnici Nobelove nagrade za književnost pripadaju joj novčana nagrada od 10 miliona švedskih kruna, diploma i medalja, na kojoj su ugravirane riječi iz Vergilijeve Eneide: Inventas vitam juvat excoluisse per artes ("oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim"), a nagrada bi joj trebala biti uručena na svečanosti 10. decembra.
Objašnjavajući ovogodišnju odluku, Akademija ističe da Ernaux, čiji je "put u književnost bio dugačak i mukotrpan", u svojem djelu ustrajno i iz različitih kutova istražuje život obilježen naglašenom nejednakošću u odnosu na rod, jezik i klasnu pripadnost.
"Annie Ernaux očito vjeruje u oslobađajuću moć pisanja. Njezino je djelo beskompromisno i napisano jednostavnim jezikom, ogoljenim. A kada velikom hrabrošću i kirurškom oštrinom razotkriva agoniju iskustva pripadanja jednoj klasi, opisujući stid, poniženje, ljubomoru ili nesposobnost da vidiš tko si, ostvarila je nešto trajno i vrijedno divljenja", istaknuo je predsjednik odbora za dodjelu Nobelove nagrade Anders Olsson predstavljajući laureatkinju.
Prvi roman, Les armoires vides, Ernaux je objavila 1974. godine, a međunarodno priznanje stekla je djelom Godine (Les années) objavljenim 2008. godine. Na hrvatskom je knjigu prošle godine objavila naklada OceanMore u prijevodu Vlatke Valentić.
ROMAN GODINE JE NJEZIN NAJAMBICIOZNIJI PROJEKT
Roman Godine, ocjenjuje Olsson, njezin je "najambiciozniji projekt, koji joj je donio međunarodni ugled i mnoštvo sljedbenika i književnih učenika". Knjiga je, dodaje, nazvana prvom kolektivnom autobiografijom, a njemački pjesnik Durs Grünbein ocijenio ju je kao bolan sociološki ep suvremenoga zapadnoga svijeta.
Ernaux, ističe Olsson, u naraciji zamjenjuje spontana vlastita sjećanja trećim licem kolektivnoga sjećanja, sugerirajući utjecaj duha vremena na njezin život.
"Nema tu afektivnih sjećanja u prustovskom smislu, kojima bi samu sebe prenijela u djetinjstvo. Naše živote tvore priče koje nam pripovijedaju, pjesme koje nam pjevaju ili trendovi koji vladaju. A te konvencije ubrzano prolaze. Stoga se Ernaux teško prepoznaje u osobi koja je nekoć bila. U knjizi Godine osobno i kolektivno sjećanje se stapaju", smatra Olsson.
Posebnu snagu u njezinu viđenju društva imaju mehanizmi stida, no u romanu Djevojačke uspomene (OceanMore, 2022., prijevod Vlatka Valentić), Ernaux ih razotkriva iz drugoga kuta.
"U tom se djelu suočava sa samom sobom kao mladom ženom pedesetih godina 20. stoljeća, kada gubi nevinost u ljetnoj koloniji u Orneu u Normandiji. Reakcija na njezino ponašanje, čijem je razotkrivanju sama pridonijela, bila je izbacivanje iz kolonije. Pola svojega života autorica se nije željela suočiti s bolnim događajem koji je negativno utjecao na njezino duševno i fizičko zdravlje. Napisala je da je to ‘drukčija vrsta stida od onoga koji osjećaš kao kći vlasnika kafića, to je stid koji osjećaš jer si jednom bila ponosna na to da si bila predmet žudnje‘. Ona jednakom okrutnošću gleda na samu sebe kao i na one koji su je ponizili", piše Olsson.
STUDIRALA KNJIŽEVNOST
Annie Ernaux rodila se 1. rujna 1940. godine u malom gradu Yvetotu u Normandiji, gdje su njezini roditelji imali prodavaonicu živežnih namirnica i kafić. Studirala je književnost na sveučilištima u Rouenu i Bordeauxu i postala profesorica.
U svijet književnosti ulazi 1974. autobiografskim romanom Les armoires vides, a godine 1984. dobila je nagradu Renaudot za knjigu Mjesto (Disput, prijevod Damjana Lalovića).
Među njezinim djelima su i Samo strast (Vuković&Runjić, prijevod Ela Agotić), Jedna žena (Booksa i Multimedijalni institut, prijevod Marko Gregorić), Događaj (Booksa i Multimedijalni institut, prijevod Milena Ostojić) te najnovija djela Hôtel Casanova: et autres textes brefs iz 2020. i Le jeune homme, objavljen 2022. godine u Francuskoj.
OCEANMORE: UGODNO SMO IZNENAĐENI
Glavna urednica nakladnika OceanMore Gordana Farkaš Sfeci kazala je kako je ugodno iznenađena odlukom Nobelova povjerenstva da upravo toj autorici, koja je tek posljednjih 5-6 godina postala šire priznata i vidljiva u svojoj domovini Francuskoj, dodijeli ovu prestižnu nagradu.
"Međutim, izgleda da se to prelilo i na neko šire, osobito europsko područje i ona se zapravo već od prošle godine spominje na kladionicama kao jedan od kandidata. Ipak, nismo očekivali ovu nagradu i ugodno smo iznenađeni", kazala je Farkaš Sfeci Hini.
Po njezinim riječima, OceanMore posebno prati što se događa na francuskom govornom području, a Ernaux se u izdavačkom planu toga nakladnika nalazi od kad su Godine postale veliki hit u Francuskoj, gdje se ta knjiga odmah po objavljivanju našla na ljestvicama najprodavanijih te digla veliku prašinu i dobila fantastične kritike.
Za sada, kako je rekla, nema planova oko novih prijevoda ove autorice pod egidom OceanMora, kojemu je ovo, nakon nagrade Elfride Jelinek, Alice Munro i Herte Müller, četvrti Nobel dodijeljen njegovom autoru.
NOBELOVU NAGRADU ZA KNJIŽEVNOST DOSAD PRIMILO 118 LAUREATA
Od 1901. do danas Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je 114 puta, a primilo ju je 118 laureata. Dobitnici su autori različitog jezičnog i kulturnog podrijetla, bez obzira na to je li riječ o već proslavljenom ili o nepoznatom književniku, a nominacije i mišljenja članova Odbora za dodjelu nagrade ostaju tajna 50 godina.
Nagrada je četiri puta dodijeljena dvojici autora – 1904. (Frédéric Mistral i José Echegaray), 1917. (Karl Gjellerup i Henrik Pontoppidan), 1966. (Shmuel Agnon i Nelly Sachs) te 1974. (Eyvind Johnson i Harry Martinson), a dvojica književnika su je odbila – Boris Pasternak 1958. i Jean Paul Sartre 1964. godine.
Najmlađi je dobitnik Rudyard Kipling, autor Knjige o džungli, koji je imao 41 godinu kada je dobio nagradu, a najstarija Doris Lessing, kojoj je bilo 88 godina.
Premda se nagrada dodjeljuje za cjelokupni opus, devet puta članovi Akademije dodijelili su je za jedno djelo: Mihailu Šolohovu za Don, Ernestu Hemingwayu za Starca i more, Rogeru Martinu du Gardu za Thibaultove, Johnu Galsworthyju za Sagu o Forsytima, Thomasu Mannu za Buddenbrookove, Wladyslawu Reymontu za Seljake, Knutu Hamsunu za Growth of the Soil, Carlu Spitteleru za Olympian Spring i Theodoru Mommsenu za Povijest Rima.
Zadnjih deset dobitnika nagrade za književnost su Abdulrazak Gurnah, Louise Glück, Peter Handke, Olga Tokarczuk, Kazuo Ishiguro, Bob Dylan, Svetlana Alexievich i Patrick Modiano, Alice Munro, Mo Yan.
(Vijesti.ba / Oslobođenje)