Javio se s pregleda, iz bolnice. Kaže da je tamo svaki dan.
Jesam, onda izmolim liječnike da me puste, svaki dan sam u bolnici. Nije dobro, sine, imam sedam metastaza. Ali borim se – podignuo je glas Ćiro.
Pazi se koliko može. No, kako je već prije otkrio, oduvijek je zdravo živio. I danas rado prošeće centrom Zagreba, a onda ga opet zaustavljaju, žele se fotografirati, stisnuti mu ruku. Ćiro nikog ne odbija.
Gotovo je sigurno da ne bih doživio tako duboku starost da nisam živio zdravo. Nisam pazio nikad na prehranu. Nikad! Ne pijem, pite jedem, sarmu jedem, ali nikad nisam, tako reći, kap popio alkohola jer otac je moj za pet generacija pio – rekao je Ćiro nedavno pa dodao:
Donedavno sam vježbao, a onda sam shvatio da ne mogu više. I to hendikepira u mnogočemu, ali se sjetim svoje starosne dobi i znam da se čak moram čuvati i od rekreativnih aktivnosti.
Bolova, kaže, nasreću, nema.
Ne boli me ništa, osim moje prve misli – jesam li to još živ? I onda, hvala Bogu, sa stanovitim poteškoćama se dignem, i čim se malo razradim, onda sam pokretan i sretan – otkrio je Ćiro.
Prisjetio se 2011. godine i prve borbe s karcinomom.
PSA je bio visok. I onda sam išao u Ženevu na biopsiju i tamo su, naravno, konstatirali da sam pozitivan. U Innsbrucku mi je profesor rekao: ‘Vaša je tako velika da je moramo…’ I tako sam izvadio prostatu – rekao je i nastavio:
Prošetao se rak, na ovaj dio živaca za seks, pa mi je uzeo svu snagu seksa, iako sam ga ja lijepo molio: ‘Spasi barem jedan živac mali’.
Vratila mu se zloćudna bolest, no borbeni ga duh ne napušta. Na Facebooku je već dugo aktivan, sad je dodao i svoju stranicu.
Uvijek sam bio avangarda – rekao je Ćiro.
Na Facebook se priključio na svoj rođendan i u povodu 40. godišnjice osvajanja naslova prvaka 1982. s Dinamom otkrivao je detalje i sjećanja iz te šampionske sezone. Uskoro će krenuti s prisjećanjima na 1998. godinu i Svjetsko prvenstvo u Francuskoj te prvi veliki rezultat reprezentacije, kad su osvojili broncu. prneosi “Hayat“.
Ove mlađe generacije želim naučiti nešto o tom vremenu, otkriti im neke stvari, a ove starije podsjetiti na neke detalje – kaže Ćiro.
A toga ima napretek. Pa već prve rečenice na njegovoj internetskoj stranici otkrivaju zanimljivosti. “Na Wikipediji, toj sveprisutnoj internetskoj enciklopediji, postoji nešto što bi trebalo predstavljati moju biografiju. ‘Miroslav Ćiro Blažević’, navode odmah na početku, ‘rođen je u Travniku 10. februara 1935.’. To lijepo zvuči, priznajem, ali problem je taj što niti sam rođen u Travniku niti sam rođen tog dana – otkriva Ćiro pa nastavlja:
Mom ocu Mati nije se, naime, previše žurilo da ode prijaviti moje rođenje. Otišao je tek idući dan i tako je 10. februara postao službeni datum po kojemu se mnogi ravnaju iako ja znam da je to zapravo bio deveti. Isto tako, moje mjesto rođenja nije Travnik nego tri kilometra udaljeni Dolac na Lašvi, ali to je takav podatak da ga ni oni originalni francuski enciklopedisti s kraja 18. st. ne bi dokučili, a kamoli ovi internetski. Da se Capello tu rodio, kažem često, ne bi ni do Turbeta stigao…
No Ćiro je ove godine postao i počasni građanin Travnika, a tamo je sniman i jedan od dokumentarnih filmova o njegovu životu. Bio je ondje za potrebe filma “Varoški Amarcord”, ušao je i u ispovjedaonicu.
Ali ja nemam grijeha – našalio se na snimanju Ćiro.
Možda ga je i to nagnalo da na svojoj internetskoj stranici “upotpuni” biografiju. Počeo je tamo objašnjavati o svojem djetinjstvu, a posebno lijepo i pažljivo, kao i uvijek, govori o majci.
Svetica jedna, s kojom se i danas konzultiram u nekim teškim životnim trenucima. Umrla je mlada i nije doživjela moje najveće uspjehe iako je uvijek u njih vjerovala. U amanet mi je ostavila da se brinem o svojim starijim sestrama. Toliko je, eto, vjerovala u mene, a ja je nisam razočarao – piše “trener svih trenera”.
Koliko mu god sad bilo teško, dobri Ćiro uvijek uspije oraspoložiti čovjeka.
Sine, jedva čekam da se vidimo u gradu – završio je Ćiro, prenosi 24 Sata.