Nakon šest i po sati vožnje autobusom, ali i nakon mnogo godina od našeg posljednjeg susreta, u rano jutro 11. novembra, dočekao me je Novi Sad. Širok i ušoren, i još sanjiv. Tek je svanulo prohladno jutro, a grad je bio prilično pust i zbog toga što se ovaj datum u Srbiji praznuje kao Dan primirja, odnosno kapitulacije Njemačke u Prvom svjetskom ratu.
Prijala mi je duža šetnja na sasvim suprotnu stranu od autobuske stanice, da se razmrdam od ukočenosti, nakon napornog klackanja. Ujedno, šetnja me je zagrijala i zarumenila mi obraze.
Brzo sam stigao do "Karađorđa", fudbalskog stadiona Vojvodine, dvostrukog prvaka velike Jugoslavije. U pozadini se ukazalo monumentalno zdanje Sportskoposlovnog centra "Vojvodina", popularni "Spens". "Spens" je otvoren prije 41 godinu, povodom svjetskog prvenstva u stonom tenisu. Sastoji se od tri dvorane, velike kapaciteta od 7.000 do 10.000, male, koja prima malo više od 1.000 ljudi, ledene, kapaciteta 1.600 mjesta, bazena, sala, mnogih ugostiteljskih i poslovnih prostora. Na moje iznenađenje, pa i razočarenje, građevina je izvana prilično zapuštena, ponegdje razvaljenih vrata, oštećenih prozora, išvrljana grafitima po zidovima, a iz brojnih stepeništa raste trava, čak i šiblje. Saznao sam kasnije da su neki (čitaj, građevinska mafija) lobirali da se "Spens" i "Karađorđe" poruše, a da na tim atraktivnim lokacijama izniknu, naravno, zgrade!
Ali cilj mog dolaska u Novi Sad nije bilo evociranje uspomena na ovaj predivni grad na Dunavu i neka ljepša, davna vremena, niti je to obračun sa tajkunima i građevinskom mafijom, već poziv Asocijacije sportskih veterana Novog Sada da prisustvujem dodjeli nagrada za najbolji aforizam na temu sporta, sa međunarodnog konkursa ovog udruženja.
Asocijacija sportskih veterana osnovana je jula 2019. godine, i upravo u "Spensu", u blizini ulaza u ledenu dvoranu, imaju svoje prostorije, koje bismo komotno mogli nazvati i Kućom sportskih legendi.
Zidove ove sale krase fotografije 95 osvajača olimpijskih i svjetskih medalja i tu čovjek, pred slikama sportskih velikana ostaje zapanjen i bez daha: Andrija Gerić, Vasa Mijić, Đula Mešter, Slobodan Boškan, Zoran Gajić, Slobodan i Tadija Kačar, Monika Seleš, Marija Veger, Zoran Pančić, Novak Roganović, Zlatko Kesler... Ciljevi Asocijacije su brojni, od brige za budućnost sporta, (pa samim tim i odbrana sportskih terena i stadiona), ali prvenstveni su briga za očuvanje sjećanja na sportske velikane Novog Sada. S tim u vezi, pokrenute su inicijative da pojedine ulice Novog Sada ponesu imena slavnih sportista, da dvorane u "Spensu" takođe budu nazvane po istaknutim sportistima, a da se dio grada oko Fakulteta sporta i fizičke kulture nazove Olimpijski park.
Uz to, u planu je i pisanje sportske enciklopedije Novog Sada, prikupljanje građe za (sportsku) biblioteku koja bi bila na raspolaganju sportistima i sportskim radnicima.
Još jedna inicijativa novosadskih veterana bio je i ovaj Međunarodni konkurs za najbolji aforizam na temu sporta. Kao i u društvo u cjelini, i u sportu i oko sporta primjećuju se devijantne pojave, o kojima se može i treba progovoriti na jedan kritičan, ali i humorističan način, da se ukaže na problem, ali na jedan lakše svarljiv način. Takođe, iz Asocijacije najavljuju da će konkurs postati tradicionalan, a pokrenuli su i ideju da 11. novembar bude proglašen i za Dan sportskog aforizma.
Na konkurs se odazvalo 106 autora iz 11 evropskih država (Srbije, BiH, Hrvatske, Rusije, Italije, Bugarske, Rumunije, Slovenije, Slovačke, S. Makedonije i Crne Gore) i pristiglo je 1.796 aforizama, tako da žiriju nije bilo nimalo lako izabrati najbolje. A žiri su činili: Dobrivoje Antonić, programski direktor Asocijacije, Pavle Bajčetić, osvajač evropske medalje i reprezentativac države u četiri sporta, prof. dr Nikola Grujić, državni prvak u veslanju, i kopredsjednici: zlatni olimpijac, odbojkaš Vasa Mijić i jedan od najpoznatijih srpskih aforističara, ali i nekadašnji fudbaler Ninus Nestorović. Upravo je na Ninusu bio najveći teret selekcije prispjelih radova.
Žiri je istakao da je kvalitet radova zadovoljavajući, a da je odziv bio izuzetan i pun pogodak, te vjeruju da će sljedeći konkursi biti još bolji. Pored članova žirija, ceremoniji dodjele nagrada prisustvovali su i u njoj učestvovali brojni legendarni sportisti Novog Sada: Tadija Kačar, dr Jovan Pejčić, prof. dr Radivoj Mika Radosav, Lajoš Kokai i drugi, a cijeli događaj privukao je veliku medijsku pažnju.
Dodijeljene su dvije Bronzane plakete, jednoj dami Željki Bašanović Marković iz Beograda (Dok su džepovi prazni, brže se trči za loptom) i istaknutom ruskom aforističaru, Sergeju Sidorovu (U mnogim sportovima rekordi ne zavise od zakona fizike, već hemije). Očigledno, Sidorov se osvrnuo na ono što je posljednjih godina prilično mučilo sport u Rusiji. Srebrnu plaketu ponio je sa sobom put Banjaluke potpisnik ovih redova (Na Svjetsko prvenstvo u umjetničkom klizanju poslali smo naše prve takmičare. Da probiju led), a prvo mjesto i Zlatnu plaketu osvojio je Bratislav Kostadinov iz Kruševca, za žestoku satiru: "Sred pušaka, bajoneta, straže oko nas. Tako počinje još jedan fudbalski derbi."
Dodijeljena je i Specijalna plaketa za doprinos aforizmu, afirmaciji sporta i objavljene su tri knjige aforizama na temu sporta, doajenu sportskog aforizma, i ne samo sportskog, Aleksandru Čotriću. Upravo je Čotrić u ime nagrađenih zahvalio prisutnim sportskim legendama, uporedivši sport i aforizam kroz Baljkov aforizam o aforizmu "Aforizam je dribling duha na malom prostoru", a podsjetio je na velike aforističare koji su se u svojim aforizmima bavili i sportskim temama, od legendarnog Duška Radovića, pa do Dejana Patakovića i njegovih fudbalskih komentara, odmah nakon odigranog kola, u čuvenoj radijskoj emisiji "Vreme sporta i razonode".
Sportski veterani, ti veliki divni ljudi, trudili su se da na svaki način ukažu pažnju i čast prisutnim aforističarima, tako da smo se u najmanju ruku osjećali kao da smo i sami olimpijski šampioni! Nakon dodjele nagrada, uslijedio je odlazak u jedan novosadski restoran i, uz ručak, nastavak druženja sportista i aforističara.
Na kraju, napomenuo bih da Banjaluka ima Ulicu olimpijskih pobjednika, pruža se od zgrade Vlade Republike Srpske pa do Istočnog tranzita, a da je u dvorani Borik podignut i mali Olimpijski slavoluk. Da li je to dovoljno? Mislim da nije i da bi mnoge dobre stvari trebalo da prepišemo od novosadske Asocijacije. Prije svega, sportskim legendama koje više nisu sa nama (Tomo Knez, Marijan Beneš…), dodijeliti neku od banjalučkih ulica, a i pojedine tribine Gradskog stadiona ili dvorane "Borik" nazvati po značajnim banjalučkim sportistima. U samoj dvorani "Borik", u nekoj prostoriji, formirati Kuću slavnih, a i neka manja igrališta i dvorane nazvati po herojima banjalučkog sporta. Mislim da je ovo interesantna tema za razmišljanje.