I tako je direktorka škole iz Sečnja, poštujući Ustav svoje zemlje pokazala svima kako crkvi i njenim obredima definitivno nije mjesto u školi. Sveti Sava ili Ustav Srbije, pitanje je sad, a odgovor će bitno odrediti duhovni, saznajni i ideološki put Srbije na jedno duže vrijeme.
Mini market
Prije 11 min Prije 8 min
0
Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)
Vijest glasi da je u Osnovnoj školi Aleksa Šantić u vojvođanskom Sečnju, odlukom direktorke, ove godine za obilježavanje dana Svetog Save neće biti dozvoljeni vjerski obredi, odnosno neće biti sveštenika, rezanja slavskog kolača i predaje kumstva, što je višedecenijska tradicija.
Potjera za nastavnicom zbog njenog herojskog čina
Ova vijest iz malog vojvođanskog mjesta brzo je obišla region, a tabloidi i društvene mreže su se usijale od mržnje prema direktorki Oliveri Marjanović. Pravoslavni vjerski puritanci su se digli na zadnje noge pojašnjavajući kako je Svetom Savi, alias Rastku Nemanjiću, baš mjesto u školama i to u svim školama Srbije bez razlike, jer je on “prvi srpski prosvjetitelj”. Na stranu što ne postoje povijesni dokazi da je Rastko Nemanjić posvećivao narod, a pogotovo da se bavio nekakvim svjetovnim, pedagoškim radom. A čitava stvar je otišla toliko daleko da su se čak i mještani Sečnja organizovali i javno tražili da se Sveti Sava, kao “školska slava” vrati u učionice.
Tako su i roditelji djece iz Sečnja pokrenuli peticiju, pa je za jedno poslijepodne prikupljeno čak 150 potpisa mještana, a jedan od potpisnika je i sam predsjednik opštine Sečanj. Većina roditelja, ponavljam, ne želi da se prekine višedecenijska tradicija obilježavanja dana Svetog Save u školskim prostorijama.
“Ja sam jutros otišla do direktorke škole i htjela sam da izrazim svoje negodovanje povodom novog načina obilježavanja školske slave, međutim od nje sam dobila odgovor da ukoliko mi se ne dopada njen način rada slobodno ispišem dijete iz škole”, rekla je Milena Đuričin, jedan od roditelja za RTV.
Prikupljeni potpisi predati su školskoj upravi, a o ovom slučaju obaviješteno je i Ministarstvo prosvjete. A zašto je važna ova informacija? Pa zato što bi se smjenom direktore ili bilo kakvim sankcijama od strane nadležnog Ministarstva zapravo prekršio Ustav Republike Srbije, koji kaže da je Srbija sekularna zemlja i koji striktno odvaja školu od crkve.
Ustavom Srbije, škola je odvojena od crkve!
Na koncu, to je potvrdila i sama direktora, koja je u svom prvom javnom obraćanju nakon što je zabranila proslavu Svetog Save u školi kazala i ovo: “…Sveštenik je tražio da dođe u školu na Svetog Savu, bilo je tu ranijih godina i tamjana, i svete vodice i svačega. Lepo sam mu objasnila da po članu 11 Ustava Srbije moramo da odvojimo školu od crkve jer u školu mogu da idu i katolici, i muslimani i sve vere, kao i atesiti. I zato u školi nikoga ne smemo da primoravamo da prisustvuje tuđim veriskim obredima….”.
I tako je žena heroj, direktorka iz Sečnja, Olivera Marjanović poštujući Ustav svoje zemlje pokazala i sveštenstvu, ali i lokalnoj, pa i široj zajednici kako crkvi i njenim obredima definitivno nije mjesto u školi. I to je pokazala upravo citirajući Ustav Republike Srbije. Pa je ona zapravo otvorila oči svim onim silnim generacijama i prosvjetnog kadra, ali i državnog aparata, koji su upravo na 27. januar svjesno i namjerno kršili Ustav svoje zemlje i to činili kao poželjnu aktivnost.
Ali, šta je zaista ovdje na stvari?
Kult svetosavlja kao nacionalistička pesnica
Kult svetosavlja nije uopšte star i nema pretjerane veze čak ni sa Rastkom Nemanjićem aka Svetim Savom. Njega su ustanovili srpski ultranacionalisti prije manje od stotinu godina. Preciznije, ova ideologija je nastala 1930-ih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Njeni najznačajniji ideolozi su pravoslavni episkop Nikolaj Vemirović i srpski profašistički političar Dimitrije Ljotić.
Po definiciji, suština svetosavske ideologije je sintagma – jedan narod, jedna religija u jednoj državi. Ako vam ovo zvuči poznato, u pravu ste, jer njemački nacizam počiva upravo na ovoj sintagmi i to mu je (para)državni moto. I zato ne treba da čudi što su svetosavski ideolozi bili opčinjeni Adolfom Hitlerom, a poznata je ona rečenica upravo pomenutog Nikolaja Velimirovića, koji je 1935. na beogradskom Kolarcu kazao za Hitlera:
“Ipak mora se odati poštovanje nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju.”
I eto tu ideologiju su ponovno prigrlili sebi velikosrpski nacionalisti devedesetih godina prošlog vijeka uoči osvajačkih ratova Srbije i agresije na ostale republike bivše SFRJ.
Jer se baš svetosavski nacionalisti zalažu za uspostavljanje srpske pravoslavne teokratije na prostoru od “Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora”, a što je zapravo suština svega onoga što je ratni zločinac Vojislav Šešelj zahtijevao u svom programu Velike Srbije sa zapadnim granicama Karlobag – Karlovac – Ogulin – Virovitica. A nije zgorega pomenuti u ovom krokiju svetosavlja kao ideološke potke da je ono radikalno antinaučno, anticivilizacijsko, da ono odbacuje zapadnu kulturu, demokratiju, liberalizam, ljudska prava, antifašističku tradiciju i ekumenski dijalog.
Jednom riječju, teško mračnjaštvo koje se ukorijenilo tamo gdje je najopasnije – među djecom, i to po izravnom nalogu nacionalističkih otaca današnje srpske države – akademika SANU-a, a koji su ga implementirali u školski sistem, kršeći ustav svoje vlastite zemlje, koliko god to bilo apsurdno.
I ne čudi zato što su pojedini kritičari u pojavi svetosavskog nacionalizma unutar Pravoslavne crkve vidjeli filetizam, a koji je još na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna hereza.
Jednom riječju, svetosavlje je i teokratski, ali i civilizacijski i sociološki po definiciji nacionalistička sekta sa najmračnijim idejama, koja se ukorijenila i u modernu Srbiju i koja joj iskonski ne da naprijed.
I zato je direktorka škole u Sečnju, Olivera Marjanović, na neki način ne samo heroina nego i svjetovna revolucionarka, koja one humanističke, ljudske i civilizacijske vrijednosti privodi svijetu, svjetlu i pravdi i na koncu ih javno prezentuje, a sve u skladu sa Ustavom svoje zemlje.
Hoće li je smijeniti zbog poštovanja Ustava?
Ona kaže: “Prvi put posle niza godina, u našoj školi neće biti verskih obreda 27. januara jer su dobili mene za direktora. Ako budem smenjena zbog toga, eto koraka napred za našu lepu Srbiju.”
I zaista smjena Olivere Marjanović bi dovela do poraza i ono nešto malo zdravorazumskih, svjetovnih snaga u Srbiji koje misle svojom glavom i koje zemlju ne žele u Srednjem vijeku nego u svijetu civilizacije 21. vijeka. A njena smjena bi definitivno bila i poraz i obesmišljavanje Ustava Srbije neposredno od lika Svetog Save, srednjovjekovnog velmože i posredno bila bi to konačna pobjeda onih snaga koje Srbiju nepogrešivo, sve ove decenije svrstavaju na pogrešnu stranu istorije.
Sveti Sava ili Ustav Srbije, pitanje je sad, a odgovor će bitno odrediti duhovni, saznajni i ideološki put Srbije za jedno duže vrijeme.