"Kako objasniti toliki raskorak između sumorne stvarnosti u suštini posrnulog grada i njegovog Filmskog festivala? Sarajevo mora mijenjati sebe, ali izgledi za to, nažalost, nisu veliki".
Društvo
Prije 11 min Prije 6 min
0
Iskreno, ne spadam među obožavaoce Sarajevo Film Festivala. Čak sam, neka mi se ne zamjeri, prilično ravnodušan prema tom događaju. Nekada davno pripadao sam sekti onih koji su bili dobro obaviješteni o zbivanjima u svijetu filma, ali sam sticajem okolnosti prestao pripadati tom društvu. Uostalom, živjeti u Sarajevu ne znači i obavezno obožavanje pomenutog festivala, osim ako se i to ne smatra patriotskom dužnošću. Ali, da ne bi bilo nesporazuma, sve to nipošto ne znači da na bilo koji način osporavam dostignuća sarajevske filmske smotre. Nikao takoreći ni iz čega, na razvalinama tek završenog rata, SFF je postao najprestižniji brend glavnog grada Bosne i Hercegovine. Veliki je to bio podvig nekolicine ljudi koji su ušli u tu priču.
Slava zasluženo pripada Mirsadu Purivatri, koji se prošle godine povukao sa mjesta direktora institucije koju je stvorio i koja je nesumnjivo najatraktivnija filmska smotra u regionu. Sarajevska čaršija nema s tim mnogo kulturološke ili emotivne veze. Za nju je ta velika priča zanimljiva samo sa jednog, provokativnog aspekta - kao kafanski trač o tome ko se sve i kako u tom poslu obogatio?
Ali, ako se ta epizoda zanemari kao odlika jednog nepromjenljivog mentaliteta, ostaje činjenica da Festival oživljava grad nakon njegovog dugotrajnog tavorenja u nekoj vrsti kliničke smrti, političke, ekonomske i socijalne. Iluzija je potpuna, ali većini stanovnika Sarajeva draga. Ona ih liječi od svakodnevne depresije. Grad se u tih nekoliko dana toliko promijeni da postane neprepoznatljiv. Sarajevo tada živi 24 sata u pulsirajućem ritmu, kafanske bašte su prepune, turisti stižu kao sa pokretne trake, a taksisti, kao i za svakog berićetnog vakta, imaju posla preko glave. Svakodnevno zapušten grad, pun smeća, postaje naglo uredan i čist. Zar tako ne bi moglo biti i prije i poslije Festivala?
Famozni crveni tepih postao je kultno mjesto ove manifestacije, najvažnija “tačka” festivalskog programa. Neko će možda primijetiti da u svemu tome ima i kičeraja. No, kao i u svakoj dobroj literaturi, to je neophodan začin. Bude tu i poznatih političara, pa, kud svi Turci, tu i mali Mujo, ovog puta im se pridružio i visoki predstavnik Christian Schmidt. Kao da nije dosta što te kompromitovane likove svake večeri gledamo na televiziji, pa ih još moramo gledati kako se sa svojim suprugama šepure po crvenom tepihu. Ali, šta da se radi? Kultura ne može bez politike, a ona se neće usuditi da odbije ispruženu ruku SFF-a.
I onda, ti mediji. Televizija i novine detaljno izvještavaju o događajima na crvenom tepihu. Narod to voli, tu jedinstvenu “modnu reviju”, muka mu je od sumorne svakodnevnice. A najmanje prostora daje se onom najvažnijem – filmovima koji se prikazuju u nekoliko konkurencija. Umjesto filmske kritike, imamo oskudne informacije. Zašto direkcija Festivala ne pozove u goste nekoliko najuglednijih filmskih kritičara u regionu koji će o svojim utiscima pisati u ozbiljnim novinama? Film koji je na nekom evropskom festivalu ocijenjen visoko, ne znači da je u Sarajevu prošao dobro. Bilo kako bilo, mediji daju svoj puni doprinos promociji filmske stvarnosti glavnog grada. Čine to i tako što filmske umjetnike iz inostranstva, goste Festivala predstavljaju, skoro bez izuzetka, kao poznate i slavne. Ima i takvih, ali ne više od dvojice, trojice. I svi oni, kao pristojni ljudi, uzvraćaju neodmjerenim komplimentima Sarajevu: “Naj-naj grad; najljepši, najuzbudljiviji, najzabavniji grad na svijetu; dodir Istoka i Zapada; lijepe žene, dobri ljudi, dobra hrana…”.
Možda sve to spada u sferu kurtoazije. Ali isto tako je moguće da su osjetljive umjetničke duše toliko fascinirane Sarajevom da za njega imaju sve same “prejake” riječi. “Bio sam u Sarajevu prije 10 godina, a osjećam se kao da sam ovdje bio prije mjesec dana. Obožavam ovaj grad i oduševljen sam što sam ponovo tu”, kaže američki glumac, reditelj i dramski pisac Jesse Eisendberg, ovogodišnji dobitnik Počasnog srca Sarajeva, čiji je film “Nakon što spasiš svijet” prikazan jedne od večeri.
Jesse Eisendberg ne razumije naš jezik i ne čita naše novine. Kad bi ih čitao, začudio bi se nad činjenicom da svakodnevno Sarajevo staje u jednu veliku crnu hroniku, puneći je političkim haosom, nasiljem, korupcijom i kriminalom, pošastima koje su zahvatile sve oblasti života. Eisendberg, po svemu sudeći, ne zna da hiljade mladih napuštaju njegov obožavani grad. Kad bi to znao, vjerovatno bi se upitao kako objasniti toliki raskorak između posrnulog Sarajeva i dostignuća njegovog Filmskog festivala? Umjetnost nije u stanju da mijenja svijet. Ni Kanski festival nema nikakvog utjecaja na događaje u francuskom društvu, kao što ni Venecijanski festival, najstariji u Evropi, na učestale promjene italijanske vlade. Čak i kad bi trajao mnogo duže, SFF ne bi život u Sarajevu učinio boljim. Sarajevo mora mijenjati sebe, ali izgledi za to, nažalost, nisu veliki.
”Život u Sarajevu je postao veoma težak i nezdrav”, izjavila je Jasmila Žbanić, tri dana uoči otvaranja 28. SFF-a. “Puno putujem pa onda zaboravim neke stvari, a dio godine, zbog posla i mentalnog zdravlja, živim u Berlinu. A opet, bez Sarajeva ne mogu. Ovdje ima neke magije.”
Ali, nismo svi te sreće da, poput poznate rediteljice, živimo u nekom sretnijem gradu i povremeno uronimo u sarajevsku magiju kao u ljetno more na nekoj pješčanoj plaži.
(Oslobođenje)