Siniša Grabež je reditelj iz Banjaluke čiji će film "Džepni anđeo" biti prikazan večeras, s početkom u 20 časova, u Art bioskopu Kulturnog centra Banski dvor, u organizaciji ove institucije i Audio-vizuelnog centra Republike Srpske.
Riječ je o kratkometražnom igranom filmu koji traje 26 minuta, a u kojem glavne uloge igraju Admir Šehović i Mario Knezović, široj publici poznat kao vokal grupe "Zoster". Šehović je anđeo, a Knezović sakupljač duša.
Glas sa radija snimio je Milan Hajduković, a u filmu se pojavljuje i sam Siniša Grabež u ulozi oca, te njegova djeca, djevojčica Maša i beba Maksim.
Nakon projekcije će pred publikom o filmu sa Grabežom razgovarati dramaturg Aleksandar Vasiljević, a kako o "Džepnom anđelu" tako i generalno o filmskoj umjetnosti Grabež je ovim povodom govorio za "Nezavisne".
NN: U najkraćem, kako je nastao film "Džepni anđeo"?
GRABEŽ: Film ima dužu priču. Ja sam tri godine radio na jednom drugom filmu i onda je usljed nesposobnosti mog bivšeg producenta i njegovih nekvaliteta taj projekat propao. U tom filmu sam imao dva lika i na kastingu su prošli Admir Šehović i Mario Knezović i onda sam, poslije tri potrošene godine za drugi film, upao u očajno stanje i krenuo da pišem priču za film "Džepni anđeo". To se dešavalo u pola paranoičnog eksperimenta sa koronom, kada mi se i sin rodio, tako da sam tada bio u prilično neurotičnoj fazi. Nastala je prva ruka scenarija, pa druga, treća, četvrta, peta i onda sam otišao u Beograd, našao se s Admirom i Mariom i dogovorio se na drugarskoj osnovi da igraju. Novca za film prosto nije bilo. Svoj novac i svoje prijateljstvo sam uložio u sve to, zajedno sa direktorom fotografije Draganom Gajanovićem i ostalim ljudima. Skrpili smo nekako sredstva, iznajmio sam kuću u Novoj varoši u Banjaluci i tu smo snimili većinu scena. Druga lokacija je bila na krovu zgrade u Banjaluci, u kojoj sam skoro propao u liftu sa kolegama, a treća je bila na jezeru kod Prijedora. U filmu smo glumili čak i moja djeca i ja. To je vrlo ličan film u koji sam uključio sve moguće ljude koje sam poznavao i nisam. Na kraju sam uspio da izguram to ludilo do kraja.
NN: Film obrađuje biblijski motiv...
GRABEŽ: Film obrađuje teološki motiv, jer šta god čovjek dublje zakopa u ovoj stvarnosti, krenuo on iz psihoanalitike, iz nauke, iz filozofije ili iz sopstvenog sozercanja, on na kraju ako ne dođe do teologije nije došao ni do čega. U suštini, to je ta priča i u tom smislu pronalazimo biblijski motiv.
NN: Kakva je bila saradnja sa glumcima?
GRABEŽ: Bila je odlična zato što su to, prije svega, vrlo talentovani ljudi. Kao drugo, drugarski su pristupili. Radili su, kako se to kaže, za kikiriki, a inače riječ je o ljudima koji rade ozbiljne poslove za koje su ozbiljno i plaćeni. Nekako smo zajedno to izgurali. Zanimljivo je da kada sam završio četvrtu ili petu ruku scenarija, potpuno zadovoljan tekstom, na probi me je Mario pitao jedno pitanje vezano za glavnog lika u filmu. To pitanje je zašto se on ne ubije, odnosno koji je razlog? Tada me toliko srušio da sam morao da provedem još mjesec dana na scenariju tražeći te razloge. Pronalazak tog razloga je vezan za teološki motiv, vrlo dubok. Glumci su mi i pomogli da taj film bude, slobodno mogu reći, dobar, zato što su mi postavljali pitanja koja su prosto ljudska i od kojih ne možeš da pobjegneš, prvo ako hoćeš da napišeš dobru priču, pa onda i da izrežiraš. Mario glumi sakupljača duša, jednog hladnog nebeskog službenika koji je potpuno racionalan, dok Admir glumi anđela. Utom je sve i teže jer, kad imaš imaginarne likove, oni imaju smisla samo ako ih staviš u ljudsku sudbinu. Onda su glumci iz ljudske perspektive i postavljali pitanja "zašto i kako ovo" pa smo zajedno došli do ključnih momenata u filmu koji je poprilično dijaloški, ali ja mislim da je i zanimljiv.
NN: Ranije ste pomenuli da Vam je više stalo do projekcija pred lokalnom publikom nego do festivala. Zašto je to tako?
GRABEŽ: Zato što sam ja u ovom poslu, koliko god to zvuči iluzorno, već skoro 20 godina. Obišao sam mnogo festivala i kada sam bio mlađi vodila me ta ideja da neko priznaje moj rad. Dobio sam, recimo, "Zlatnog viteza" u Moskvi za svoj dokumentarni film i još neke nagrade. Na kraju, kad to čovjek malo iskrenije pogleda, vidi da te nagrade i nemaju smisla, jer tu nema materijalne koristi. Nagrađivanje i hodanje po festivalima smisleno je isključivo zbog publike, upoznavanja ljudi, druženja i priče o filmu. Projekcija u Banskom dvoru me raduje upravo zato jer ću imati priliku da popričam sa ljudima i mislim da će razgovor biti zanimljiv. Film je prikazan i na Sarajevo film festivalu i, na moje iznenađenje bila je puna sala. Kada smo poslije filma izašli iz sale, dvije-tri grupice ljudi su imale potrebu da mi priđu i da pričaju o filmu, da pitaju stvari koje ih interesuju, ne zato što im nešto nije bilo jasno, nego zato što ih je zainteresovao. Film je tako strukturalno napravljen da ti definitivno na kraju imaš pitanja koja su egzistencijalne, ljudske prirode. To mi je jedino interesantno, da vidim kako su ljudi shvatili priču, a ja sam priču pisao na vrlo jasnim temeljima. Tek kada sam imao sve odgovore na pitanja koja sam postavljao sam i koja su postavljali Mario i Admir, tek tad sam zaokružio priču i snimio film.
NN: Pomenuli ste "Zlatnog viteza". Tu nagradu ste dobili za film "Dnevnik ratnog hirurga" o ratnom hirurgu, doktoru Miodragu Laziću. Ono što mi je ostalo nejasno jeste da je film snimljen 2013. godine, za vrijeme doktorovog života, a da je nagrađen tek 2020. nakon njegove smrti...
GRABEŽ: Da, to je zanimljiva priča. Kao prvo, ja sam sasvim slučajno naišao na njegovu knjigu na internetu po kojoj se i zove film. Onda sam imao potrebu da istražim fenomen patriotizma. Nazvao sam pokojnog doktora tad. Ljudi su u to vrijeme prosto bili zaboravili na njega. On se takođe iznenadio. Pitao je šta hoću. Ja sam rekao da hoću da snimim film o njemu. Tako je i bilo. Snimili smo brzo za dva-tri dana i prvi festival na kojem je film gostovao, što je interesantno, jeste Al Jazeera film festival u Kataru. Nakon toga stigli su pozivi i sa drugih festivala i, da me ne shvatiš pogrešno, naravno da je doktor Lazić ključ svega toga, o njemu se nakon filma ponovo počelo pričati. Kada se desilo da je preminuo u nesrećnoj koroni, zvali su me ljudi sa festivala "Zlatni vitez" i pitali da li bih u film dodao dio o njegovoj smrti i još jednom ga poslao. Onda sam razmišljao da li je to potrebno i kada sam razmislio shvatio sam da jeste jer je to sudbina tog filma. Bio je zanimljiv momenat kada je doktor Lazić umro da su Srbi od Njujorka do Istočnog Sarajeva puštali "Marš na Drinu", njemu u čast. Onda sam i to iskoristio i dodao u film, tako da je to mali mistični način kako smo doktoru počeli praviti spomenik za života, a sve je krenulo od moje zainteresovanosti šta je njega nagnalo da iz Niša dolazi u rat da liječi ljude, odnosno šta je to patriotizam.
NN: I da li ste na kraju otkrili šta je patriotizam? Zanimljivo je da patriotizam, po jednoj staroj kovanici, danas mnogi nazivaju posljednjim utočištem za hulje, ne znajući da to nije definicija patriotizma, nego definicija zloupotrebe istog.
GRABEŽ: To je relativizacija dobra i zla. Doktora sam o tome pitao u filmu. On mi je dao vrlo jednostavno rješenje, koje kaže da se patriotizam ne može, parafraziram ga naravno, logički sagledavati. Kada bi se gledalo logički, onda bi bilo možda logičnije da on brani Bugare, a ne Srbe u Republici Srpskoj. To je stvar srca, metafizike i uopšte čovjekovog življenja. Moglo bi se tu postaviti logično pitanje za mudrosere koji govore o "posljednjem utočištu za hulje", a to je koji je motiv njihovog života? Zbog čega čovjek živi, šta je smisao? Ja mislim da je doktor znao odgovor na to pitanje. Koliko god pretencioznim glavama to zvučalo komplikovano, on je imao vrlo jednostavan odgovor, koji nije vezan za kilometre, nego za narod s kojim je on kulturološki i duhovno vezan. To je prosto duhovni kod koji je on osjećao i zbog kojeg je krenuo iz udobnosti toplog doma i od sopstvene porodice iz Niša da pomaže ugroženima i ranjenima u Republici Srpskoj. Ako postoji neki bolji odgovor, materijalistički, onda bujrum, neka ga obrazlože. Pritom, šta je ovdje ključna stvar? Doktor Lazić je bio spreman da pogine za to u šta vjeruje, a postavlja se pitanje u šta vjeruju oni koji ismijavaju patriotizam, za šta su spremni da daju život.
NN: Da se vratimo na projekciju filma "Džepni anđeo", koju u saradnji sa Banskim dvorom organizuje Audio-vizuelni centar Republike Srpske, a čije je nedavno osnivanje probudilo nadu u ovdašnju kinematografiju. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju?
GRABEŽ: Ja mislim da je ta nada opravdana. Svi ljudi koji se bave ovim poslom kod nas su prolazili kojekakve faze i kojekakve pokušaje da se formira sličan centar. Sve su to bili promašaji, a ovo je prvi put da je neko ko odlučuje shvatio koliko je to važno. Zapravo, možeš ti da se boriš protiv čega god hoćeš, ali ako ne znaš zašto se boriš - onda ćeš unaprijed izgubiti. To je prva stvar. Druga stvar, mislim da je odabir, a ovo govorim vrlo iskreno bez ikakvog povlađivanja, direktorice Audio-vizuelnog centra bio pun pogodak. Sada bi trebalo da se ide tim tokom. Biće tu sigurno i dobrih i loših filmova. To je proces. Važno je da se snima, ali je važno da se zna šta se snima i zbog čega, ne u političkom, nego u kulturološkom smislu. Mora da postoji kulturna politika. Mi moramo znati iz čega proizlaze sve te priče. Ne govorim samo o filmovima koji će, uslovno rečeno, pričati našu istinu, nego o tome da li bismo mi ovdje trebali da se bavimo temama koje se tiču ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, koji žive živote u svom kulturološkom kodu, ili bi trebalo da se bavimo temama našeg kulturološkog koda, naše duhovnosti i tim kakve mi živote živimo. Ako toga nema, bavimo se uzaludnim poslom.