Neki ga već nazivaju najsmrtonosnijim u historiji Floride, a iza svih tih natpisa kriju se samo mali, obični ljudi na udaru prirodne katastrofe koju je teško i zamisliti.
Kako je izgledalo preživljavanje “Iana” koji je opustošio Floridu, sa lica mjesta opisala je profesorica Gordana Pešaković za portal “Radio televizije Srbije, a njena ispovijest čita se sa knedlom u grlu.
Srijeda 28. septembra 2022. biće zapisana u analima Floride kao dan najvećeg razaranja po nekoliko osnova: po teritoriji koju je zahvatio (oko 660 kilometara), po visini talasa (od 2 do 5 metara) poplavama koje je donio i po snazi vjetra (255 km na sat sa udarima snažnijim od 300 km na sat).
Iako su u prošlosti Floridu pogodila tri uragana sa snažnijim udarima vjetra od Iana, ni jedan od njih nije imao razarajuće dejstvo po sva četiri osnova u isto vrijeme.
Tome treba dodati i dužinu trajanja Iana, duže od 12 sati (na istoj geografskoj lokaciji), uz najintenzivniji period koji je trajao na jugozapadu i zapadu Floride, preko 6 sati non-stop!
Uragani obično kada udare u kopno brzo prođu, ali Ian nas je “nagradio” sa 6 sati intenzivnog razaranja.
Kako se pripremiti? Kuda se sakriti? Može li se sakriti?
Rano jutro u srijedu. Osjeća se promjena koja se ne može izbeći. Oblaci se mrače, vjetar se ubrzava, ptice su nestale, ni žabe se ne čuju. Uključujete televizor i gledate, jednu za drugom lokalnom stanicom radarske snimke, kao da će se oni promijeniti ako promijenite TV stanicu! Vazdušni pritisak vas opominje na neminovnost udara!
Dan ranije su obavljene pripreme, voda, hrana koja može da traje i bez frižidera, voće, papirni ubrusi, neizbježni toalet papir. Police sa posljednja dva artikla i vodom su prve bile ispražnjene! Čekanje počinje!
“Čekanje ubija”, puni smisao ove izreke doživite svaki put u vrijeme uragana!
Ovoga puta, čekanje je trajalo i trajalo jer se uragan kretao izuzetno sporo, oko 15 kilometara na sat!
Zbog toga će razaranje biti mnogo veće, a drveće neće moći da izdrži toliko duge nalete snažnoga vjetra i kiše. I upravo je drveće, u dijelu Floride gdje ja živim, platilo najveći danak. Gdje god da pogledate, u oči i dušu vam ulaze polomljene grane, polomljena stabla, korijenje drveća visoko preko metar iščupano i ostavljeno sa korijenima u vis uperenim, podsjećajući na pipke hobotnice, neuspješno tragajući za zemljom!
Ali najveća razaranja su bila na jugozapadu Floride, obalnim gradovima Fort Myersu i Napulju ili na engleskom Nejplsu!
Gledam prve snimke sa ulica ovoga vrlo lijepog i elegantnog grada, vozila plivaju po ulicama, a voda nadolazi i nadolazi. Novinar komentariše razaranja, a glas mu podrhtava, i osjeća se da ima nekoga u ovome gradu, nekoga vrlo dragog!
Svaka katastrofa je opšta za analitičare, statističare i političare, ali vrlo lična za svakoga od nas! Na obližnjem ostrvu Sanibel, most je preplavljen i niko ne može ni na ostrvo ni sa ostrva kolima, ni u srijedu ni u četvrtak, i ko zna koliko još dana nakon udara uragana!
Kao toliko puta ranije, ni za ovaj uragan nije baš uspiješno predviđeno gdje će udariti i šta će zahvatiti. Dva dana prije udara, meteorološki modeli su predviđali udar u Tampi, u centru zapadne Floride. Ljudi su se čak evakuisali iz Tampe u Fort Majers!
Kad ono, za manje od 24 sata projekcije se mijenjaju, a na samo 12 sati pre udara uragana Fort Myers i Nejpls, zajedno za Port Šarlot se pominju kao mjesta gdje će se udar prvo osjetiti!
Neko će reći od sudbine se ne može pobjeći. Neko drugi će početi da optužuje meteorologe i cijelu naučnu disciplinu! Možda ipak treba slušati i pratiti ptice i njihovo ponašanje, pojenje ili odsustvo pojenja, njihove migracije! prneosi Hayat
U svakome danu i u svakoj prilici čovjek može nešto novo na nauči. Moj tata je imao običaj da kaže, “danas sam profitirao jer sam naučio nešto novo!”
Slušam različite meteorologe i njihova objašnjenja zašto dolazi do odstupanja u projekcijama. Postoji nekoliko modela koji se koristi, najpoznatiji su američki i evropski, a kada se daju projekcije i kada se formira slika lijevka putanje uragana, uzimaju se u obzir oba modela. A na pola puta razlike jednog u drugog, dodaje se centralna linija. Ljudi kao ljudi, gledaju u srednju liniju, a ne u cijeli širinu lijevka, i rezonuju “neće ova neman na nas”. Neki meteorolozi predlažu da se izbriše srednja linija i da svi znamo da uragan može da dođe baš do nas gdje god da se nalazili unutar projekcije lijevka!
Ali, čak i tada, priroda je priroda, i u dobru i u razaranju nam pokaže svoju snagu, neuhvatljivost i slobodu od naših modela!
U toku uragana, drveće gdje živim pada na sve strane. Slušam nalete vjetra kako udaraju u prozore, a u stvari vidim da su to grane drveća. Dva drveta ispred moje terase padaju pokošena na zemlju a da uragan još nije dobio punu snagu. Sa druge strane ulice narednog dana vidim polovine stabala, polovine grana, korijenje drveća, nepregledne grobnice drveća!
U toku trajanja uragana, moji divni prijatelji iz Beograda, Amerike, Kanade, Češke, Engleske i Uzbekistana, i moji studenti koji su diplomirali i prije više od 20 godina, šalju mi poruke nade, ljubavi, brižnosti, molitve koje čitam i koje mi čitaju. Prate zajedno sa mnom kretanje uragana, a kada mi nestaje internet, dobijam radarske slike i koliko još je ostalo do ublaženja razaranja. Molim ih da idu da spavaju i sanjaju lijepe snove, jer razlika u vremenu je od 9 do 6 sati! Ostaju sa mnom u smjenama, u zavisnosti od vremenskih zona.
Na radiju pratim stanicu koja je objedinila sve stanice od jugozapada Floride do Tampe. Javljaju se ljudi i dijele svoje sudbine. Kako domaćin emisije objašnjava, kada podijelimo teret bude nam lakše, a i drugima jer spoznaju da nisu sami!
To veče, ta noć i njihovi razgovori su bili nešto najmoćnije i najljepše što sam čula u posljednjih nekoliko godina sa medija. U svima toliko puno humanosti, poštovanja i želje da se drugome pomogne. Od spuštanja zaštitnih roletni na kućama u kojima žive stara lica do njihove evakuacije, od pomoći komšiji čija je kuća poplavljena, od dijeljena saveta kako se zaštiti, do divnih riječi upućenih domaćinima emisije i zahvalnosti što su sa svima nama i što nam omogućuju da budemo jedni sa drugima.
A kako se uragan pomijera od jugozapada ka sjeverozapadu, slušamo o novim razaranjima, koja su ipak mnogo manja od onih koja su primili naši južniji susjedi. Puni empatije i želje da se pomogne drugome jer njemu je gore nego nama.
Neko od sagovornika nas podsjeća da je ovo divan dan da budemo dobre komšije i pomognemo jedni drugima. Bila je ovo nevjerovatno, pomisliće čovjek, zaboravljeno osjećanje kada smo se osjećali kao pripadnici zajednice, kada se nismo dijelili na opoziciju i poziciju, na demokrate i republikance nego smo jednostavno bili ljudi, komšije!
Prisjećam se analiza zašto i kada je krenulo do antagonizma, nezapamćenih razmijera, u društvu SAD. Jedna od njih ukazuje na prekretnicu koja se dogodila kada su prestale da postoje lokalne novine. Lokalne novine koje su pisale o problemima koji su bili “naši” i gdje nije bilo važno da li je neko iz ove ili one stranke. Slušajući radio jer je televizor prestao da radi, razmišljam i o ljepoti i vrijednosti radija koji nam daruje vrijeme za slušanje i vrijeme za misao.
U jutro narednog dana, budim se ne vjerujući odsustvu vjetra, koji istina nije nestao, ali je prestao da gromoglasno najavljuje svoje prisustvo. Izlazim iz stana. Zaprepašćena obimom razaranja i pokošenom drveću. Pričam sa komšijama. Pozdravljamo se uz osmijehe i obrise sreće na licima, jer smo živi! Oko 11 sati čuje se i prvo pojenje ptica!”, zaključuje Gordana za “RTS”.