Podsjetimo, Pretresno vijeće Haškog tribunala, koje je 29. maja 2013. godine izreklo prvostepenu presudu šestorici lidera tzv. Herceg-Bosne – Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću (ukupno 111 godina zatvora) – utvrdilo je da je sukob između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH bio međunarodnog karaktera te da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO-om protiv Armije RBiH
Sjećanje
Prije 26 min Prije 20 min
1
Proteklih dana bili smo svjedoci žestokih rasprava u javnosti o “oslobodilačkoj“ ulozi Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini. Na obilježavanju operacije Oluja, Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, poručio je da Bihać nikad ne bi bio oslobođen da nije bilo Hrvatske vojske zbog čega su Krajišnici oštro reagirali.
Svojevremeno je Plenković izjavio da je Hrvatska vojska oslobađala BiH od velikosrpske agresije, a Milanović tvrdio: “Hrvatska je oslobađala i Bosnu i Hercegovinu i sad ju se tretira kao okupatora.“ Zašto onda jednu tako prijateljsku zemlju i vojsku “političko“ Sarajevo smatra agresorom? Možda zbog pet presuda Haškog tribunala u kojima je presuđeno da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?
Narativima protiv sudskih činjenica
Narativ o prijateljskoj ulozi Hrvatske tokom rata u BiH postaje agresivniji što su agresivniji zahtjevi za promjene Izbornog zakona u BiH, pri čemu zvanična politika države koja je članica Evropske unije, ne samo da “zaboravlja“ presude Evropskog suda za ljudska prava – koje, ma koliko Plenković i Čović tvrdili da se kroz njihov prijedlog izmjena Izbornog zakona poštuju, to nije tačno, jer su one u potpunoj suprotnosti s odlukom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića koja je za zvanični Zagreb postala sveto slovo dok ignoriraju presude Evropskog suda, mada su one starije od svih odluka nacionalnih sudova što Plenković odlično zna – nego “zaboravljaju“ i sve presude Haškog tribunala u kojima je detaljno dokumentirana i presuđena uloga Hrvatske u ratu u BiH.
Vojnik HVO-a sa nacističkom šapkom 1993. godine u porušenom Prozoru
Kenneth Scott, haški tužitelj koji je zastupao optužnicu protiv hrvatske šestorke predvođenu Jadrankom Prlićem, po peti put je u ovom slučaju morao dokazivati agresiju Hrvatske, što je oduzelo trećinu vremena u ovom sudskom postupku, no na tome se insistiralo od strane odbrana (i Hrvatske), valjda računajući da će onda one četiri prethodne presude biti zaboravljene. I ne samo da je presuđeno, ponovo, da je Hrvatska bila agresor, nego su presuđeni i UZP-ovi koji su obuhvatili i Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka. Uz to u presudama je decidno utvrđeno da su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane bili agresori u BiH.
Podsjetimo, Pretresno vijeće Haškog tribunala, koje je 29. maja 2013. godine izreklo prvostepenu presudu šestorici lidera tzv. Herceg-Bosne – Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću (ukupno 111 godina zatvora) – utvrdilo je da je sukob između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH bio međunarodnog karaktera te da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO-om protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne. Drugostepenom presudom potvrđena je prvostepena.
Haški uznici: Osuđeni ukupno na 111 godina zatvora za Udruženi zločinački poduhvat
U objašnjenju odluke Pretresnog vijeća o tome da li je u Bosni i Hercegovini izvršena agresija, Vijeće je navelo: “Kako bi utvrdili da li je taj sukob, koji je prima facie unutrašnji, imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba, potrebno je da se dokaže bilo 1) direktna intervencija oružanih snaga Hrvatske u BiH na strani HVO-a, bilo 2) da je HVO bio organizirana grupa sa hijerarhijskom strukturom nad kojom je Hrvatska imala opću kontrolu ili da je bio neorganizirana grupa ili skup pojedinaca i da je ta grupa odnosno da su ti pojedinci postupali kao organi Hrvatske ili u dosluhu s organima vlasti Hrvatske.
Iz tog razloga Vijeće će isključivo razmatrati da li je, na osnovu kriterijuma sudske prakse, sukob između HVO-a i ARBiH intervencijom Hrvatske postao međunarodni sukob. Vijeće neće analizirati dokaze koji se odnose na logističku i humanitarnu podršku koju je Hrvatska pružila RBiH, na to da li je Vlada RBiH priznala legalnost HVO-a kao sastavnog dijela ARBiH, na podršku hrvatskih vlasti referendumu o nezavisnosti RBiH, i tako dalje. Međutim, ti dokazi će se, ako to bude potrebno, uzeti u obzir prilikom zaključivanja da li je postojao udruženi zločinački poduhvat.”
Pobijene tvrdnje da je Hrvatska pomagala BiH
Odbrana Slobodana Praljka možda se i najviše borila protiv dokazivanja agresije ulažući brojne prigovore na dokaze i nudeći svoje dokaze, što je Vijeće u presudi ovako prokomentiralo: “Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH, te sarađivala sa njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama.
Potpuno su irelevantne pobude učesnika u sukobu ili zakonitost njihovog učešća. U tom smislu, nebitno je da li je, na primjer, Hrvatska sudjelovala u sukobu u BiH protiv svoje volje, da li su vojnici HV-a dejstvovali u BiH kao dobrovoljci ili da li je HV pružao podršku ABiH u sukobu sa srpskim snagama BiH. Onog časa kada je Hrvatska, bilo direktno intervenirala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv ABiH, bilo stekla opću kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni.”
Pregledom svih dokaza sudsko vijeće je zaključilo da je Hrvatska vojska bila prisutna u općinama na koje se odnosi optužnica i u periodima tokom kojih se odvijao oružani sukob između ARBiH i HVO-a, kao i da je Hrvatska vojska direktno intervenirala u sukobu između HVO-a i ARBiH i to na strani HVO-a u većini logora i općina navedenih u optužnici i tokom perioda na koji se ona odnosi, i Vijeće je “van razumne sumnje“ zaključilo da je sukob između ARBiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba.
Hrvatska je imala kontrolu nad HVO-om
Vijeće je smatralo da, s obzirom na količinu dokaza, nije potrebno da detaljnije razmatraju to pitanje i donose zaključak u vezi s postojanjem opće kontrole Hrvatske nad oružanim snagama HZ(R) HB/HVO-a kako bi izvelo zaključak o međunarodnom karakteru sukoba, ali s obzirom na rasprave koje su se oko toga vodile, Vijeće je odlučilo da iznese svoje zaključke o tom pitanju.
Koštana bolnica Stolac: Mjesto zločina HVO-a nad Bošnjacima
- Hrvatska je imala opću kontrolu nad HVO-om. Kontrola se ispoljavala na više načina: a) Slanje oficira HV-a iz Zagreba u sastav HVO-a; b) Združeno rukovođenje HV-a i HVO-a vojnim operacijama; c) Dostavljanje izvještaja HVO-a hrvatskim vlastima; d) Postojanje logističke podrške iz Hrvatske, Finansijska podrška, slanje oružja i opreme, Pomoć u obuci i stručnom znanju; e) Politički aspekti opće kontrole Hrvatske nad HVO-om HZ(R) HB. Opća kontrola koju je Hrvatska imala nad HVO-om i vlastima HZ(R) HB imala je i političke aspekte i sastojala se konkretno u kontroli i indirektnom uticaju Hrvatske na HVO i HZ(R) HB.
Što se tiče uloge samog Praljka, Vijeće se uvjerilo da je on putem brojnih i redovnih sastanaka i razgovora koje je imao u Hrvatskoj, bio upućen u političke stavove hrvatskih vlasti u vezi s Herceg-Bosnom; da je u BiH branio političke stavove Hrvatske i da je radio na njihovoj primjeni na teritoriji BiH zahvaljujući svojoj de facto i de jure vlasti u HVO-u. Osim toga, između Slobodana Praljka i hrvatskih vlasti postojala je privilegirana i stalna veza u vezi s pitanjima koja su se ticala BiH.
Koncentracioni logor Heliodrom
S obzirom na dokaze, Vijeće se uvjerilo da je Slobodan Praljak, barem u periodu od aprila 1992. do novembra 1993. godine, u skladu sa svojim funkcijama u hrvatskim vlastima, kao i u Glavnom stožeru HVO-a u periodu od jula do novembra 1993. efektivno učestvovao u prenošenju informacija, instrukcija, naređenja, zahtjeva i političkog programa između hrvatskih rukovodilaca i rukovodilaca HZ(R) HB, u cilju ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja. Slobodan Praljak je tražio, organizirao i omogućio dobijanje od oružanih snaga Republike Hrvatske pojačanja u vojnom kadru za oružane snage HVO-a, u cilju ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja. Vijeće konstatuje da je Slobodan Praljak direktno omogućio dobijanje vojne podrške Hrvatske za HVO u ljudstvu.
Posrednik
Vijeće je podsjetilo da je utvrdilo da su snage Hrvatske vojske direktno intervenirale u sukobu s ARBiH na strani HVO-a, i to u većini logora i općina. Iz dokaza proizlazi da je Slobodan Praljak lično i direktno doprinio raspoređivanju pripadnika HV-a u oružane snage HVO-a – kao i njihovom razrješavanju dužnosti, bilo tako što je hrvatskim vlastima, uključujući Franju Tuđmana i Gojka Šuška, podnosio zahtjeve, bilo tako što je direktno izdavao naređenja u tom smislu.
S obzirom na dokaze, Vijeće je zaključilo da je Slobodan Praljak omogućio dobijanje vojne podrške u ljudstvu od Hrvatske za oružane snage HVO-a, direktno podstičući i doprinoseći uključivanje oficira HV-a u redove HVO-a, u periodu od proljeća 1992. do oktobra 1993. godine. Vijeće je zaključilo da je Slobodan Praljak, u skladu s funkcijama koje je obavljao u hrvatskim vlastima i u HVO-u – budući da je istovremeno imao de facto i/ili de jure vlast u Hrvatskoj i u BiH – na sastancima s visokim rukovodiocima Republike Hrvatske i HVO-a dobijao saznanja o utvrđenom političkom programu u vezi s Herceg-Bosnom i, štaviše, pokazivao spremnost da ga ostvaruje.
Slobodan Praljak je prenosio naređenja, informacije i instrukcije, te učestvovao u dobijanju vojne podrške za oružane snage HVO-a od Hrvatske. Dakle, Vijeće se uvjerilo da je Slobodan Praljak, u okviru projekta, čiji je cilj bio da se uspostavi hrvatska kontrola na teritorijama HZ(R) HB, bio posrednik između Hrvatske i HZ(R) HB u cilju ostvarivanja zločinačkog cilja UZP-a. Što se tiče uloge Jadranka Prlića, sudsko vijeće je zaključilo da dokazi upućuju na to da je Prlić bio informiran o vojnim operacijama HVO-a protiv Armije RBiH, da je znao za učestvovanje Hrvatske u sukobu između HVO-a i ARBiH u RBiH i omogućio ga.