„Meni je ovdje prelijepo s našim narodom s kojim sam rasla. Te godine koje sam bila odsutna, čisto rečeno nedostajali su nam. Nedostajali", kaže Ana.
Društvo
Prije 12 min Prije 6 min
0
Iako se naša zemlja već duže vrijeme suočava s iseljavanjem stanovništva, postoje i primjeri povratka. U odžačkom dijelu Posavine povratnika je sve više. Najčešće se vraćaju oni koji su svoj radni vijek proveli u Švicarskoj.
Nakon više od 40 godina provedenih u Švicarskoj Ana i Stjepan Blažević vratili su se u rodnu bosansku Posavinu. Ovo je samo jedan od rijetkih primjera koji pokazuje da, bez obzira koliko godina ljudi provedu i inozemstvu, svoj rodni kraj ne zaboravljaju. Inače, Švicarska, Austrija i Njemačka su zemlje u kojima živi više Posavljana nego što ih trenutno ima u samoj Posavini.
"Otišli smo u decembru 1976. Radili smo 6 do 7 mjeseci godišnje, bili smo sezonci. Onda smo prešli u firmu u kojoj smo radili godišnje. Dolazili smo na ferije 4-5 sedmica“, priča Stjepan.
Iako je Švicarska zemlja koja pruža brojne mogućnosti i bolji životni standard, domovinu i svoj narod ništa ne može nadomjestiti, kažu nam Blaževići. Ipak, tamošnje društvo uvelike se razlikuje od naših srdačnih i nasmijanih ljudi.
„Meni je ovdje prelijepo s našim narodom s kojim sam rasla. Te godine koje sam bila odsutna, čisto rečeno nedostajali su nam. Nedostajali", kaže Ana.
Veliki broj ljudi koji su većinom živjeli u Švicarskoj odlučili su se na povratak u Posavinu. Tu bogatu zemlju zamijenili su uživanjem u onome čega su jedino bili željni, a to je rodna gruda. Sada nadoknađuju sve ono što su propustili kroz godine odsustva.
„Došli smo ovdje u naše gdje smo svoje gradili, svoje radili. Uživamo u tome. Što se tiče života i ljepote, to nije opisivo. Moja Posavina, po meni, nema grada, nema Švicarske kao ova moja domovina", dodaje Stjepan.
Svako je vrijeme sa sobom nosilo neke nove izazove. Svi koji odlaze s ovog prostora, odlaze u potrazi za boljim životnim standardom, a oni koji su se vratili svoju egzistenciju su u potpunosti riješili. Svoju domovinu, kaže naš sugovornik, ipak više ne bi mijenjao ni za što.
„Sad da me vrate tamo da mi kažu: vrati se i radi u firmi za pet puta veću plaću, a da se ovoga odreknem i da mi daju kuću ne znam kakvu, vilu ili bilo što, ne bih ovo napustio. Toga nema da bih ja odavde otišao.“
Zbog asimilacije neki su se, ipak, odlučili i svoje umirovljeničke dane provesti tamo gdje su i stekli svoju mirovinu. Ana Blažević poručuje svima da se vrate dok još mogu uživati i dok ih zdravlje služi.
„Želim svima da se vrate na svoje, odakle su otišli. Nogama smo otišli, željeli smo da se i vratimo. Pametni smo otišli, pametni smo se i vratili. Nismo se ni stari vratili, na štapovima, a nismo ni mladi, mlađi smo otišli, ali dobro je sve opet", rekla je Ana za Federalnu televiziju.
Nažalost, slika odlaska mladih, ali i cijelih obitelji, posebno je vidljiva u Posavini posljednjih godina. Povratnika ima, pa sve to daje nadu da proces povratka neće biti kratkoročan. Jedino je razlika što se vraća više ljudi koji su u inozemstvu završili svoj radni vijek, pa u mirovini uživaju u svom kraju. S mladima je drugačije, rijetko se vraćaju, jer im, ma koliko Zapad bio „hladan“, daje veće mogućnosti za bolji život i profesionalni napredak i mirnije političko okružje.