"U svakom slučaju, opasno je duže ostati u Bjelorusiji. Kad i gdje ćemo dalje, samo je pitanje vremena i novca", kaže Viktor iz Smolenska.
Evropa
Prije 12 min Prije 6 min
0
Zajedno sa Gruzijom i Kazahstanom, Bjelorusija je postala jedna od zemalja u koje bježe Rusi koji iz raznih razloga ne žele da idu u rat protiv Ukrajine.
Agencije za nekretnine i stanodavci su prvi u Bjelorusiji koji su imali posla sa ruskim muškarcima koji na brzinu bježe iz svoje zemlje - zbog naloga predsjednika Vladimira Putina o „djelomičnoj mobilizaciji".
Aljona iz Minska: „Kao kada je došlo mnogo navijača na svjetsko prvenstvo"
Aljona (sva imena u tekstu su promijenjena iz bezbjednosnih razloga) živi u Minsku i posjeduje nekoliko stanova. Ona kaže da je priliv Rusa sada veoma veliki. Aljona pretpostavlja da su za stanove posebno zainteresovani mladići, koji očigledno ne žele da ratuju.
„Ne dolaze hiljade ili desetine hiljada, ali potražnja je ipak ogromna", kaže ona.
Situacija je pomalo podsjeća na 2014. kada je u Minsku održano Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu.
„Tada je došlo mnogo navijača, posebno iz Rusije. Hoteli i apartmani su bili unaprijed rezervisani jer je velika potražnja bila predvidljiva. To se sada ne može reći", kaže Aljona.
Cijene zakupa su posljednjih dana značajno porasle i to ne samo u centru Minska. „Čak i na periferiji, teško da možete dobiti stan za manje od 100 bjeloruskih rubalja (oko 40 eura) dnevno", kaže ona. Prema njenim riječima, bolje lokacije već koštaju više od 100 evra.
Aljona ističe i da u Minsku skoro nema slobodnih stanova, jer Rusi obično iznajmljuju stan na nedjelju dana, a neki na cijeli mjesec.
To je zauzvrat dovelo do sve veće potražnje za stanovima i kućama u malim gradovima koji okružuju bjelorusku prestonicu.
Sergej iz Moskve: „Rat definitivno nije moja stvar"
Sergej iz Moskve izabrao je stan u gradu Molodečno, 70 kilometara od Minska.
„Pet dana nakon što je naređena mobilizacija sjeo sam u voz za Bjelorusiju. Ja lično nisam dobio poziv, ali su mnoge kolege i poznanici morali da odu u vojnu službu", kaže 32-godišnjak koji nije služio vojsku. Kako kaže, nije želio da izaziva sudbinu i brzo se uputio van zemlje, jer zna da u slučaju mobilizacije može da bude pozvan i on.
„Radim za malu logističku kompaniju i nisam želio da mijenjam svoj život. Nemam čak ni pasoš, jer me ne zanimaju putovanja u inostranstvo. Bio sam ranije u Bjelorusiji, u Minsku i Brestu. Ali više volim da se opustim u prirodi, a to može i van Moskve", kaže on.
Sergej još ne zna koliko će ostati u Bjelorusiji. „Dogovorio sam se sa gazdaricom da ću ostati nekoliko dana i da plaćam svakodnevno. Upozorio sam je da bi kasnije mogli da dođu i moji prijatelji. Ona nema ništa protiv. Lijepo je što ne želi još i da profitira od ove situacije", kaže Sergej.
Uprkos srdačnosti koju doživljava u susjednoj Bjelorusiji, Moskovljanin, koji pažljivo čita novosti od porodice i prijatelja, je zabrinut:
„Trenutno sam na odmoru o svom trošku, ali svakako hoću da se vratim kući. Ali, ako me tamo čeka poziv u rat u Ukrajini, onda to definitivno nije moja stvar. Ne želim da raspravljam o tome ko je u ovom sukobu u pravu, a ko ne. Sve što se tiče vojske, uopšte me ne zanima", kaže Sergej.
Anton iz Sankt Peterburga: „Nekad sam žalio što nemam sina"
Anton je iz Sankt Peterburga u Brest stigao krajem prošle nedjelje. Porodica se konsultovala i odlučila da bi mu, kao regrutu (vojnom obvezniku), u sadašnjoj situaciji bilo bolje da napusti zemlju.
„Osim Bjelorusije, nisam razmišljao ni o jednoj drugoj mogućnosti jer imam tetku koja živi u blizini Besta. To je riješilo i problem sa smještajem. Htio sam da potražim posao, pa da dobijem boravišnu dozvolu. Ali u Bjelorusiji se priča da bi moglo doći do mobilizacije i da bi Rusi koji su pobjegli iz zemlje mogli biti tamo nasilno vraćeni (kao dezerteri)", kaže Anton.
Izbjegava diskusiju o ratu u Ukrajini i govori samo o „protivrječnim informacijama" zaraćenih strana. Istovremeno se bez odušvljenja sjeća svog vojnog roka.
„Početkom 1990-ih regrutovan sam u raketne trupe. Morao sam tamo da radim sve moguće, ali to nije bila borbena obuka. Za mene je to izgubljeni dio života", kaže on.
Anton je još uvijek optimista i nada se da će mu se supruga i dvije kćerke uskoro pridružiti u Brestu:
„Ranije sam žalio što nemam sina, ali sada mislim da je ovako možda i bolje, jer, više bih brinuo za njega nego za sebe".
Viktor iz Smolenska: „Kad i gdje ćemo dalje, samo je pitanje vremena i novca"
Viktor je u Bjelorusiju došao iz Smolenska i ne želi da se tačno zna gdje se nalazi.
„Moji prijatelji i ja smo iznajmili auto sa vozačem. Želimo da sve ostane tajna, čak smo i mobilne telefone ostavili u Rusiji", kaže mladić, ističući da je to neophodno iz bezbjednosnih razloga. Jer, ni on ne isključuje da bi Bjelorusija mogla da izruči ruske državljane koji izbjegavaju mobilizaciju.
„Kada smo prešli bjelorusko-rusku granicu, tamo je još bilo relativno mirno. Sada javljaju da na putevima postoje kontrolni punktovi na kojima se provjeravaju dokumenti muškaraca koji izlaze iz Rusije i upoređuju sa mobilizacionim spiskovima", kaže Viktor.
On i njegovi prijatelji su morali brzo da odluče kako da izbjegnu mobilizaciju, pa su se zato odlučili za Bjelorusiju - to im je bilo najbliže.
„Za sada iznajmljujemo kuću na selu. Izbjegavamo da idemo u gradove, pratimo situaciju i gledamo kuda dalje. U svakom slučaju, opasno je duže ostati u Bjelorusiji. Kad i gdje ćemo dalje, samo je pitanje vremena i novca", kaže Viktor iz Smolenska za DW.