Promjena vlasti ili vojna pobuna u Bjelorusiji - od kojih se nijedno ne može isključiti zbog ozbiljnog nezadovoljstva autokratskim režimom predsjednika Aleksandra Lukašenka - mogli bi pokrenuti borbe u vezi mjesta te zemlje između Rusije i Zapada.
Ratovi koje ljudi uzrokuju mogu također uzrok imati i u dubokim povijesnim procesima. Kao dokaz za to mogu poslužiti borbe u Ukrajini, piše u komentaru Bloomberg. Taj sukob djelo je ruskog predsjednika Vladimira Putina, vladara koji je odlučio ponovno potvrditi veličinu Rusije uništenjem neovisne Ukrajine. Ipak, sve to je također dio veće priče o tome što se događa kada se carstva raspadnu.
Rat u Ukrajini najnoviji je i najgori od ratova koji se vode oko ostataka Sovjetskog Saveza, carstva čije se samrtne muke nastavljaju i tridesetak godina nakon što je sam SSSR prestao postojati. I neće, kako se navodi, biti posljednji.
U 20. stoljeću došlo je do raspada velikih euroazijskih carstava koja su nekoć dominirala globalnim odnosima. Prvi svjetski rat uništio je Rusko, Austro-Ugarsko, Otomansko i Njemačko carstvo. Drugi svjetski rat srušio je carstva kojima su vladali Tokio, Rim i - još jednom - Berlin.
Dekolonizacija je potom dokrajčila Britansko, Francusko i Portugalsko carstvo. A kraj ‘Hladnog rata‘ usmrtio je Sovjetski Savez, koji je prvo izgubio svoje dijelove u istočnoj Europi, a zatim se raspao na 15 neovisnih država.
Ipak, carstva ne umiru brzo - njihov je kolaps, kako je napisao povjesničar Serhij Plohi, "proces, a ne događaj". Kada ogromna cjelina koju je nekoć na okupu držala željezna disciplina njezine metropole popusti, ne može se očekivati novi, stabilni ‘status quo‘ preko noći.
Trenutne napetosti na Balkanu i Bliskom istoku podsjećaju da je naslijeđe Austro-Ugarskog i Otomanskog carstva još u toku svog razrješavanja, a odnos između Velike Britanije i njezinih bivših kolonija nastavlja se razvijati.
Budući da se Sovjetskim Savezom upravljalo vrlo brutalno, njegov je raspad bio posebno neuredan. Kraj sovjetske države uklonio je ograničenja koja su potiskivala etničke napetosti i nacionalna rivalstva među sastavnim dijelovima carstva, što je izrodilo nove, politički nestabilne države. To je ubrzalo stalnu borbu između zemlje koja je dominirala carstvom, Rusije, te država i naroda koji su nakon raspada carstva htjeli pobjeći iz ruku Moskve.
Rezultat je bio ono što su znanstvenici nazvali "ratovima za sovjetsko nasljeđe" - niz krvavih sukoba oko spornih područja od istočne Europe do središnje Azije. Tokom 90-ih ratovi su potresali Nagorno-Karabah, Pridnjestrovlje, Čečeniju, Abhaziju, Južnu Osetiju i Tadžikistan, često pritom uvlačeći u sukobe susjedne države i međunarodne mirovne snage.
Neki od tih sukoba u međuvremenu su tinjali, a drugi, kao što je spor oko Nagorno-Karabaha između Armenije i Azerbajdžana ili konflikt između Gruzije i odcijepljenih pokrajina Južne Osetije i Abhazije - koje podržava Moskva - ponovno su se razbuktali u velike međunarodne sukobe. Smrt Sovjetskog Saveza bio je geopolitički potres čiji naknadni udari i danas destabiliziraju međunarodni sistem.
Ukrajina je doživjela najjače od tih naknadnih podrhtavanja - ovaj rat ističe se žestinom borbi i ukupnim Putinovim naporima da izbriše još jednu zemlju s karte svijeta. Njegovo najneposrednije porijeklo može se pronaći u sve totalitarnijoj prirodi Putinova režima, što mu omogućuje da bude agresivniji, a istodobno od njega zahtijeva pronalaženje vanjskih neprijatelja - primjerice u pitanju hoće li se Kijev prikloniti Moskvi ili Zapadu.
Ipak, taj je rat također dio većeg postsovjetskog meteža. Proglašenje neovisnosti Ukrajine krajem 1991. godine pomoglo je uništenju sovjetske tvorevine i ubrzalo raspad imperije, koji je uslijedio. Stoga nije iznenađujuće i nažalost simbolično da je Ukrajina u centru Putinovih napora da ponovno učvrsti dominaciju koju je Moskva nekoć imala.
No, rat nije tekao kako je Putin planirao - Ukrajina se zadivljujuće branila i još dugo će se opirati nasilnom uključivanju u rusku sferu utjecaja. Putinova potraga za ‘uskrsnućem‘ carstva je, u ovom slučaju, snažno potaknula formiranje ukrajinskog nacionalizma. Ipak, ako je Rusija i platila visoku cijenu za svoju neuspješnu avanturu, to ne znači da su ratovi za sovjetsko naslijeđe završili.
Zagrobni život carstva nastavit će se
Kad god sukob Rusije i Ukrajine završio, crta razdvajanja između dviju vojski može jednostavno postati još jedna sporna postsovjetska granica, gdje česte napetosti uzrokuju povremeno nasilje. Bez obzira na to hoće li Rusija pobijediti ili izgubiti, ishod će promijeniti ravnotežu snaga unutar bivšeg Sovjetskog Saveza, možda uzrokujući ponovno intenziviranje starih sporova s Moldavijom, Gruzijom ili drugim državama.
Potencijal za nasilje u središnjoj Aziji i dalje je visok, kao što pokazuje protuvladina pobuna u Kazahstanu, koja je ubrzala rusku intervenciju ranije ove godine. Promjena vlasti ili vojna pobuna u Bjelorusiji - od kojih se nijedno ne može isključiti zbog ozbiljnog nezadovoljstva autokratskim režimom predsjednika Aleksandra Lukašenka - mogli bi pokrenuti borbe u vezi mjesta te zemlje između Rusije i Zapada.
Početkom 1992. godine, jedan je američki list upozorio da nevolje koje uzrokuju "još uvijek fragmentirana, nuklearno naoružana krhotinama posljednjeg velikog svjetskog carstva" tek počinju. Čak i kada trenutni rat završi, dugi, nasilni zagrobni život tog carstva nastavit će se.