Čovjeku u sivom radničkom kombinezonu kao da nešto nije bilo jasno. Lagano je skinuo kačket sa glave, počešao se po njoj lijevom rukom, a onda je kapu vratio tamo gdje je prvobitno stajala.
Iz desne ruke, kojom je držao ventil i fleksibilno crijevo, prebacio je to crijevo u lijevu, potom je podigao ova dva elementa u visinu naočara iza kojih su se nalazile začuđene oči i izustio:
"Ovo, mili rode, ništa ne valja. Čini mi se da bi bolje bilo očistiti one stare dijelove i montirati ih nazad."
"Ma, nećemo vraćati stare", reče moj rođak kod kojeg sam došao da pomognem u čišćenju i renoviranju kuće poslije velike poplave u Banjaluci 2014. godine.
"Vidi, ventil je turski, crijevo italijansko, a vodokotlić slovenački. Sve je, kao, napravljeno po mjeri, ali ja sad moram da popravljam navoje, da improvizujem i poslije i ti i ja možemo samo moliti Boga da negdje nešto ne popusti. Nekad je, mili rode, postojao JUS - jugoslovenski univerzalni standard - i tada nikog, mili moj rode, nije boljela glava, ni majstora, a ni vlasnika kuće", otvori se govorni ventil inače vrlo ćutljivom vodoinstalateru.
Posmatrao sam ovog čovjeka dok sam unosio keramičke pločice u kupatilo i razmišljao o tome što je rekao. Uvjerih se i da je to istina, jer sam vidio kako nareznicom pažljivo prolazi kroz navoje o kojima je pričao.
Kad je posao bio završen, sjeli smo, jer je neko odnekud donio kafu i rakiju. U stvari, glavni razlog je bio puštanje vode u cijevi kako bi se vidjelo da li će negdje spojevi popustiti pod dejstvom pritiska. To se, na zadovoljstvo svih, nije dogodilo, dobro su držali vodu.
Onda smo uključili radio i počeli neobavezan razgovor. Ne sjećam se tačno o čemu smo pričali, ali se sjećam momenta kada je, tada već zadovoljni vodoinstalater reagovao na radijske reklame:
"Stariji sam čovjek, mili rode, to mi je jasno. Moje vrijeme polako prolazi, s tim moram da se pomirim, ali nikad neću moći da se pomirim s ovim što slušam na radiju i televiziji. Ne znam u čemu je problem, ali te riječi kao da me grebu, mili rode, ma kao da ih živ čovjek nije izgovorio, nego neka naprava, mili moj rode, neki robot..."
I stvarno, kad sam obratio pažnju na to, shvatio sam da su se u marketinškim blokovima, ali i mimo njih, prečesto ponavljale konstrukcije kao što su: najbolji deterdžent ikad, najpouzdaniji automobil ikad, najnježnija koža ikad, najlakše rukovanje ikad...
Ovakve konstrukcije stvarno kažnjavaju uši onih koji imaju imalo osjećaja za naš jezik. To su bukvalni prevodi engleskih konstrukcija superlativ + imenica + ever. One nisu svojstvene našem jeziku i najbolje ih je zamijeniti samo superlativom ili vezama superlativ + dosad (do sada) ili superlativ + svih vremena.
Tako bi naši primjeri glasili: najnježnija koža, najbolji deterdžent dosad, najpouzdaniji automobil svih vremena, najlakše rukovanje do sada...
Da ne bi došlo do zabune, vremenski prilog ikad nije nepravilan i ne treba ga progoniti iz jezika. On je uobičajen, recimo, u frazi bolje ikad nego nikad, kao i u mnogim drugim rečenicama poput upitne: Jesi li ikad vozio motocikl?
Znači, vodoinstalater je bio potpuno u pravu. Postoje različiti standardi u svim oblastima. Oni su, što se tiče lingvistike, veoma poželjni u okviru jednog jezika. Međutim, kada ljudi bukvalno prevode i jezički standard nekog jezika na silu guraju u drugi jezik, to je već nasilje. Kao što znamo, nasilje nikad nije dobro rješenje. To je u stvari rješenje koje, da se tako izrazimo, nikad ne drži vodu.