"Znao sam naravno da je kontekst ove godine i drukčiji i delikatniji. Bez obzira na to bio sam potpuno svjestan da moje prisustvo nema nikakvu težinu"
Evropa
Prije 10 min Prije 9 min
0
(Razgovarao: Darko Omeragić)
Nakon višemjesečne agresije na Ukrajinu i navrat-nanos organiziranih "referenduma" o pripajanju regija Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožja u sastavu Ruske Federacije. Predsjednik Rusije Vladimir Putin jučer je proglasio aneksiju ove četiri ukrajinske regije, koje su pripojene Rusiji. "Referendume" i prikupljanje ukrajinskih regija osudila je i Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli svijet, te najvažnije svjetske institucije, a informacija koju je prvo objavio portal Istraga.ba da je nelegalni referendum nadgledao (bivši) bh. diplomata Slobodan Šoja mnoge je iznenadila. S toga je "Slobodna Bosna" Šoji postavio nekoliko pitanja kako bi nam pojasnio svoju ulogu i prisustvo na referendumskim pozicijama na okupiranim dijelovima Ukrajine. Odgovori su zanimljivi.
Kako se dogodilo da odete u Ukrajinu da nadgledate "referendume" za koje su zvanične bh. institucije, ali i EU i UN kazali da ih ne priznaju i da su nelegalni?
Dozvolite mi prvo da malo nijansiram Vašu formulaciju. Smisao mog boravka u Ukrajini i Rusiji nije bio da "nadgledam" referendum već da sa grupom od pedesetak stranih novinara, humanitaraca, intelektualaca, umjetnika, biznismena, političara... koji su dolazili iz mnogih zemalja (SAD, Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, Španija, Nizozemska, Slovenija, Srbija, Bugarska, Grčka, Sirija, Indija, Kamerun, Južna Afrika, Mozambik, Centralnoafrička republika, Brazil, Ekvador...) razgovaramo s izbjeglicama iz ratnih zona te da u četiri dana obiđemo četiri glasačka mjesta po petnaestak minuta. Niko od nas nije predstavljao svoju zemlju.
U načelu strane posmatrače ne može imenovati ni Rusija ni Ukrajina već neko multilateralno tijelo, kao OESS, EU ili bilo koje drugo, u dogovoru sa zemljom u kojoj se održavaju izbori.
Ko vas je zvao da odete da nadgledate r"eferendume" i da li je problematično to što tih ne priznaje BiH, kao i EU i gotovo cijeli svijet, izuzev Sirije i Sjeverne Koreje, te naravno Rusije koja ih je i organizovala?
U septembru prošle godine Građanska komora Ruske Federacije me pozvala da budem promatrač na federalnim parlamentarnim izborima u cijeloj Rusiji. Tada je iz cijelog svijeta došlo preko 300 ljudi koji su bili raspoređeni po raznim gradovima. Čuvam predivne utiske i emocije sa tog putovanja.Neka zvuči kao samohvala, ali sam tom prilikom ostavio jako dobar utisak na domaćine. Stoga me nije iznenadio poziv. Opet naravno u svojstvu privatne osobe, a nikako u svojstvu predstavnika bilo koje institucije, a još manje države.
Pozivajući nas, Rusima je zapravo mnogo važnije bilo da se osvjedočimo kako rusofono stanovništvo živi i razmišlja. Smatrali smo da je mnogo važnije da čujemo zašto oni nezaustavljivo žele ujedinjenje s Rusijom nego da strogim očima pratimo tok glasanja. Stoga je među pozvanima bilo dosta intelektualaca, ali najviše je bilo novinara koji su prethodnih godina često dolazili u Donbas. Sad su imali priliku da besplatno obave misiju. Svakom dobro!
Znam naravno da je kontekst ove godine i drukčiji i delikatniji. Bez obzira na to bio sam potpuno svjestan da moje prisustvo nema nikakvu težinu, a moje mišljenje nikoga ne obvezuje.
Dobro sam znao da ću imati prerijetku priliku da u vrijeme kad cijeli svijet priča o Ukrajini na licu mjesta iu direktnom razgovoru s ljudima spoznam dio istine o tome što se događa. Takav izazov jednom naučniku i istraživaču teško je odbiti. Ako mi se pruži prilika, a tražiću je, volio bih spoznati i drugi dio istine.
Gdje ste bili i kakvi su vaši utisci o tim "referendumima"?
Moji se utisci mnogo manje odnose na referendum i njegovo odvijanje. To je uobičajena formalnost čiji se ishod unaprijed znao, ali ishod koji odražava stvarno stanje stvari. Naša se misija uostalom najmanje odnosila na nadgledanje glasanja, a najviše na razgovore s ljudima. Boravak je podrazumijevao tri putovanja: jedno jw 70 kilometara zapadno od Moskve u mjesto Istra, gdje je smješteno oko 200 ukrajinskih izbjeglica, drugo je dvodnevno putovanje avionom u rusku republiku Baškortostan (gradovi Ufa i Sterlitamak) gdje živi preko 3.000 izbjeglica, te dvodnevna posjeta jednoj od četiri okupirane oblasti. Ja sam raspoređen u Zaporožje.
Sa izbjeglicama iz Istre razgovarali smo dugo u jednoj sali, a sa izbjeglicama u Baškortostanu i u sali, ali i posebno u njihovim dodijeljenim sobama koje ne prelaze 16 kvadratnih metara. Neopisivo dirljivo bilo je slušati njihove priče. Naše prisustvo ih je ohrabrilo i obradovalo pa su nam iznosili sve što im je na duši i srcu. U tim razgovorima smo shvatili da su oni već zaboravili zajednički život u Ukrajini i da je to za njih samo lijepa prošlost koja bi se mogla pretvoriti u budući pakao ukoliko se ne izdvoje.
Razgovor sa svim izbjeglicama bio je težak,ali nevjerovatno dragocjen i koristan. Toliko toga tragičnog na jednom mjestu rijetko se sreće. Ali ono što ću upamtiti je njihovo dostojanstvo u boli i odsustvo mržnje jer nikog nisam čuo da o bivšoj braći govori s mržnjom. Glavni inženjer jednog velikog postrojenja u Mariupolju imao je četiri stana, živio je kao bogat čovjek. U kratkom roku sve je izgubio. Danas sa suprugom, kćerkom i unukom dijeli 16 kvadrata. Ni trunke mržnje, samo osmijeh i optimizam izlazi iz ovog umnog čovjeka: „Nije kriv ukrajinski narod što ima lošu vlast koja nas je, uz pomoć stranaca, definitivno podijelila. Ali mi Ukrajinci znamo i praštati i poštovati se. Mi ostajemo braća ali živjećemo u dvije kuće“.
U Sterlitamaku sam sreo jednog Zeničanina, Mirsada Klobodanovića, koji je 30 godina živio i radio u Mariupolju, a onda jednog dana ostao bez ičega i poput čovjeka koga nosi rijeka stigao u jedan sanatorij pretvoren u prihvatni centar. Živi u 11 kvadrata i nema ni marke. Želi se vratiti u Zenicu. Razgovarao sam i s njim i s lokalnim vlastima da vidimo kako možemo izvesti operaciju njegovog prebacivanja u Bosnu. Nadam se da će se ova priča srećno završiti. Ovaj dragi i izgubljeni čovjek ima samo godinu dana do penzije. Iako smo se već bili pozdravili, dok smo se nalazili na dvosatnom razgovoru sa izbjeglicama tragičnih životnih priča, Mirsad je došao da se još jednom vidimo i ispričamo.
U Baškortostanu poslije posjete jednom biračkom mjestu dao sam vrlo kratki diplomatski intervju za lokalnu televiziju ne stavljajući se ni na čiju stranu i prizivajući mir za sve. Dodao sam da sam posebno srećan što sam došao u republiku gdje kršćani i muslimani žive harmonično u skoro identičnom broju (Rusa doduše ima nešto više) i da me ta harmonija fascinirala jer ona kod nas ne postoji pa meni "Baškortostan liči na neku sanjanu Bosnu i Hercegovinu".
Tokom programa zbližio sam se s ljubaznom ministricom vanjske trgovine koja bi rado uspostavila neki kontakt s našom zemljom pa ću uskoro napraviti jedan dokument u kojem ću ministru vanjske trgovine i ekonomskih odnosa predložiti uspostavljanje službenih kontakata s Baškortostanom. Moj boravak može se pokazati korisnijim nego što neko misli.
Posjeta Zaporožju bila je vezana za grad Melitopolj. Obišli smo kratko dva izborna punkta i ponovo površno pogledali kako se odvijalo glasanje. Uveče sam, na samom kraju programa, prisustvovao zajedničkom brojanju. Tek tada sam se uživio u ulogu i provjeravao sam da li su zaista svi listići sa DA na jednom mjestu. Na svakom stolu bilo je nešto listova sa odgovorom NE. Sve je bilo u redu.
Generalni utisak o referendumu je vrlo lako definirati. Stanovnici zone pod ruskom kontrolom s nestrpljenjem očekuju kad će se sve završiti jer je malo ko protiv pripajanja Rusiji. To stanovništvo je od jula 2014. godine skoro neprestano bombardovano i sa svakom novom bombom oni su se polako udaljavali od Ukrajine. Sviđalo se to nekome ili ne, to je tako. Ja se ne svrstavam nigdje niti komentiram bilo što, meni je jedino važno što sam ovo saznao na licu mjesta i uvjerio se u to.
Osam godina poslije neprestanih i nemilosrdnih bombardovanja ne treba se čuditi što se sve raspada. Nisam siguran da je to neplanirano. Ukrajina je žrtva planetarnog ludila, zavisti i pohlepe koje će ostaviti užasne posljedice po nesrećnu zemlju Ukrajine i cjelokupno njeno stanovništvo.
Osiromašeni, obogaljeni i nesretni, obični ljudi, bili oni Ukrajinci ili Rusi, dugo će pamtiti vlastitu dramu koju izgleda nisu mogli izbjeći jer ni o čemu nisu odlučivali. Odlučivali su zli i pohlepni.
Što vas je motivisalo nadgledati nelegalne referendume?
Hvala najljepša na ovom pitanju koje je za mene ključno. Motiv je isključivo naučna znatiželja. Ja sam istoričar, naučnik kome mnogo znači boravak na prostoru gdje se sukobljavaju različiti interesi, gdje je tragedija dio svakodnevice i gdje se u krvi ispisuje nova istorija zavađene braće. Da su me Ukrajinci pozvali odgovorio bih na isti način. Za mene je ovo putovanje neprocjenjivo iskustvo.
MIrsad Klobodanović i Slobodan Šoja u Ukrajini
Dužnost je svakog čovjeka da se solidariše sa nesrećenim na bilo kojoj strani i ukrajinskoj i ruskoj. Ja sam to radio i radiću i dalje jer svaka žrtva je žrtva. Zbog toga je malo tužno što značajan dio stanovništva Sarajeva koje je preživjelo bombardovanje nije u stanju da se solidariše s nesrećnicima iz Donbasa koji doživljavaju isto zlo već više od osam godina. Čini mi se da mnogi od nas još nisu svjesni što se tamo zaista dogodilo. Ja sam bio, a sad još više. Događao se horor sa hiljadama mrtvih među kojima i mnogo djece. Od prije nekoliko mjeseci to se događa u cijeloj zemlji.
Da li ste prihvaćanjem pozicije promatrača legalizirali "referendume" koji su, kako tvrdi većina, planete, ipak neprihvatljivi.
Mene apsolutno ne zanima da li je nešto legalno ili nije jer o tome ne odlučujem ja i zaista ne znam kako ja tako beznačajan mogu bilo legalizirati bilo "nelegalizirati" referendum. Za mene je veliki događaj što sam mnogo saznao o tome što se zaista događa u Ukrajini i kad bi me danas pozvali isti povodom, unatoč ovom rđavom iskustvu i povezivanju kojem sam izložen, ja bih poziv svakako prihvatio.