Obilazak mezara Alije Izetbegovića, što redovno prakticiraju ovdašnji političari svih boja, kao sastavni dio svakog prazničnog rituala u kontekstu obilježavanje godišnjice ZAVNOBiH-a je neprikladno i predstavlja licemjerno građenje kulta njegove ličnosti na osnovama povijesnog revizionizma.
Politika
Prije 16 min Prije 11 min
0
Piše: Senad AVDIĆ
PONEDJELJAK, 21. NOVEMBAR
Denis Bećirović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine jučer je posjetio nanu Fata Orlović u Konjević Polju, potom zatrpao društvene mreže fotografijama s tog događaja i patetičnim potpisima ispod njih. Tačno je da je starica Fata Orlović u borbi za svoju privatnu imovinu važan simbol borbe za povratak na svoje predratne posjede. Njena višegodišnja strpljiva i neravnopravna borba protiv nasilnika i uzurpatora je dokaz da ljudska istrajnost i dosljednost imaju smisla čak i u sistemu sklonom svakoj vrsti diskriminacije.
Poznato je, međutim, i to da je tokom svih godina borbe te žene za njena elementarna ljudska i imovinska prava, to njeno herojstvo, političari svojatali i koristili za vlastitu političku promociju. Iako je ulaskom u Predsjedništvo BiH Denis Bećirović najavljivao promjenu paradigme, fokusiranje na nove programe i svježe ideje, njegova medijski napadno eksploatirana posjeta Fati Orlović nije, na žalost, ništa više od mnogo puta viđenog populizma i korištenja prizemnih metoda u sakupljanju političke podrške.
Posebno je u cijeloj toj posjeti iritantna fotografija na kojoj se član državnog Predsjedništva slika pored torte na kojoj se nalazi Bećirovićeva „čokoladna“ fotografija snimljena tokom njegovog inauguralnog govora na svečanosti u Predsjedništvu BiH. Njegovi domaćini imaju pravo na nemanje mjere i ukusa, ali Bećirović nema prava da taj slatki gastronomsko-politički kič bude hrana njegovom nezasitom egu. Posao njegovih savjetnika sa kojima je posjetio Konjević polje, sve samih eksperata sa zvučnim titulama, jeste da mu na to ukažu.
Fata Orlović i Denis Bećirović
I još nešto. Pogled na službenu stranicu Predsjedništva BiH i predstavljanje njegovih novih članova sugerira da se unatoč dva nova člana teško mogu očekivati ozbiljnijii kvalitetniji iskoraci u njegovom funkcioniranju. Željka Cvijanović se službeno predstavlja kao „srpska članica Predsjedništva“. To baš nije usklađeno sa zakonom, koji definira da je ona, kao što je bio i njen prethodnik Dodik, „članica Predsjedništva iz Republike Srpske“. Na istoj stranici Željko Komšić je predstavljen kao„ član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“, što jeste njegova oficijelna funkcija. Denis Bećirović je tituliran kao član Predsjedništva BiH, bez nacionalnog prefiksa, što bi trebalo značiti da on želi biti predsjednik i predstavnik svih naroda i građana koji žive u BiH. Dakle, troje članova Predsjedništva se nije uspjelo usaglasiti i postići konsenzus čak ni oko te formalne stvari kakva je naziv funkcije na koju su izabrani. Kako će postići bilo kakvo jedinstvo oko bitnih državnih pitanja, u ovom trenutku je teško i zamisliti.
UTORAK 22. NOVEMBAR
Nogometaši Irana su bojkotirali nacionalnu himnu uoči današnje utakmice protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Njima se u tom protestu pridružio najveći broj iranskih navijača na tribinama. Predstavljalo je to izvanredno hrabru, odvažnu i herojsku poruku protivljenja nasilju kojeg mjesecima režim njihove zemlje provodi nad svojim građanima.
Nekako u isto vrijeme stigla je vijest iz New Yorka da je bosanskohercegovački ambasador u Ujedinjenim Narodima Sven Alkalaj bio suzdržan tokom glasanja za rezoluciju kojom se osuđuje režim Irana zbog represije prema ljudima koji demonstriraju na ulicama širom te zemlje. Kao da je i samom Alkalaju bilo neugodno zbog takvog njegovog stava, pa je ta vijest prošla gotovo nezapaženo u medijima. Posebno je bilo neugodno i kompromitantno društvo zemalja među koje se svrstala BiH svojim suzdržanim stavom, jer je riječ o nedemoktratskim, totalitarnim državama.
Ambasador Alkalaj će kasnije objasniti da je glasao onako kako mu je preporučeno iz Ministarstva vanjskih poslova BiH. Jasno je da su odnosi između Bosne Hercegovine i Irana specifični i delikatni. Neporecivo je da je da je Iran tokom agresije na BiH pomagao njenom narodu na sve moguće načine, nerijetko problematične i neprihvatljive za druge članice međunarodne zajednice.
Reprezentativci Irana odbili da pjevaju himnu svoje zemlje na Svjetskom prvenstvu
No, treba reći i to da pravi, iskreni prijatelji nemaju običaj svoje prijateljstvo i dobročinstvo bilo čime uvjetovati, niti tražiti protivuslugu. Prijateljski odnos Irana prema BiH, izdašna pomoć koja je upućivana tokom rata sasvim sgurno je bio izraz najdublje solidarnosti iranskog naroda. Posljednjih se mjeseci konzervativni represivni režim u Iranu okrenuo protiv vlastitog naroda, prije svega omladine i žena i prema toj činjenici se ne može biti ravnodušan, niti „suzdržan“. Mnogo je manja žrtva koju bi podnio Alkalaj i njegov sarajevski šefovi da je drugačije glasao u UN-u od one na koju su spremni iranski nogometaši i stotine hiljada građana koji izlaze na ulice i dižu glas protv nasilja i za demokratske promjene u toj zemlji.
Dragan Čović je povodom glasanja ambasadora Svena Alalaja kazao „da nema mjesta kompromisu kada je u pitanju osuda najtežih rušenja ljudskih prava uključujući i proizvoljna zatvaranja, torturu, vansudska pogubljenja žena i djevojaka“. Sve je lider HDZ-a u pravu, a naročito bi bio u pravu ako bi iste standarde zastupao u slučaju kada ljudska prava gaze i palestinske nedužne žene i muškarce ubjaju njegovi novi prijatelji i partneri iz Izraela. Čović bi bio superioran lider, kada bi osudio ne samo Alkalaja i njegove političke nalogodavce, nego i Milorada Dodika koji ne samo da pravi kompromise sa „kršiteljima ljudskih prava“ u Ukrajini, nego ih i podržava.
Ne mogu ničiji iskreni ni dobronamjerni prijatelji biti oni koji će od nas tražiti da se odreknemo svete obaveze da budemo ljudi, solidarni i odgovorni.
SRIJEDA, 23. NOVEMBAR
Premijer Mađarske Viktor Orban na jednom sportskom događaju se pojavio sa šalom na kojem su iscrtane granice tzv. Velike Mađarske. Te granice uljučuju značajne dijelove Hrvatske, uljučujući cijeli Kvarner, velika područja u Austriji i Rumuniji, Slovačkoj, Ukrajini, te cijelu Vojvodinu u Srbiji. Ovo nije prvi put da Orban podsjeća na navodnu istorijsku nepravdu koja je nanesena Mađarskoj koja je u različitim historijskim periodima i mirovnim aranžmanima ostajala bez velikog dijela teritorije koju je kontrolirala. U njegovom uredu nalazi se globus na kojem je Mađarska ucrtana u svojim, kobajagi, prirodnim granicama.
Na provokaciju Viktora Orbana promptno i oštro su reagirale vlasti Rumunije, Austrije, Ukrajine, Slovačke... optužujući ga za teritorijalne pretenzije prema njihovim državama. Podsjetili su ga da moderna Evropa i svijet počivaju na principu nepovredivosti granica.
Hrvatska se nije službeno očitovala o provokativnom Orbanovom šalu. Samo je predsjednik te zemlje Zoran Milanović šeretski kazao da se mađarski premijer šalio. Orban u Hrvatsku dolazi samo na ljetovanje, rekao je Milanović dodajući da je mađarski premijer kakav god da je najpristojniji od svih hrvatskih susjeda. Milanović je očito posebno sklon svojim desničarskim susjedima, da nema Orbana vjerovatno bi na njegovoj ljestvici Milorad Dodik bio šampion pristojnosti.
Viktor Orban sa spornim šalom
Ni u Srbiji se niko od zvaničnika nije osvrtao na Orbanovo negiranje njenog teritorijalnog integriteta. Poznato je da su mađarski premijer i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić dobri prijatelji, da između njih nema otvorenih pitanja i da jedan šal ne može pomutiti idilu koja vlada između Beograda i Budimpešte. Ništa manji prijatelj Vučić nije ni sa premijerom Albanije Edi Ramom, zajedno guraju projekat Otvorenog Balkana. Međutim, svaki put kada se neki avanturista u Albaniji oglasi sa kartom Velie Albanije, cijela Srbija zvanična i neformalna s pravom se digne na noge da osudi taj neprijateljski čin. Nejasno je zašto je Velika Mađarska na njegovom šalu bezazlena šala Viktora Orbana dok je karta Velka Albanije neprijateljski čin. Čini se da se desničarski populistički lideri imaju svoj kodirani jezik kojeg samo oni međusobno razumiju. Čak i kada su njihovi pojedini gestovi međusobno u koliziji, desničare mnogo više stvari spaja, nego što ih razdvaja. Jedan od njih, slovenački premijer Janez Janša prije dvije godine je također prekrajao granice na zapadnom Balkanu, crtao nove sa Velikom Srbijom, Velikom Hrvatskom i Velikom Albanijom. I tada su njegova desničarska sabraća od Orbana do Milanovića tvrdili, li da to sporni non paper ne postoji, ili da Janša nije njegov autor. Sa prekrajanjem granica stvari nešto slično stoje kao sa gvozdenim dramaturškim pravilom prema kojem pištolj koji se pojavi u prvom činu mora opaliti u posljednjem. Non paperi i šalovi sa prekrojenim granicama koji se na početku tumače kao šale, u posljednjem činu, što vidimo u Ukrajini završavaju kao tragedija.
PETAK, 25. NOVEMBAR
Da obilježavanje Dana državnost Bosne i Hercegovine redovno povlači za sobom svađe, polemike, podjele, odavno nije nikakva novost. Toliko smo se na takav tok i sadržaj javnih rasprava navikli, pa ih gotovo da i ne primjećujemo. Ono na šta se teško navići i na šta se ne može ne smije pristati jeste licemjerno politiziranje i bezočno ideološko preoblikovanje istorijskog datuma događaja koji se danas evocira. Riječ je naravno o ZAVNOBH-u čija je Rezolucija i njene poruke pozicionirale BiH kao ravnopravnu federalnu jedinicu u budućoj jugoslovenskoj zajednici. Odluke ZAVNOBiH-a su nezaobilazan i integralan dio antifašističkog naslijeđa ove zemlje. Rezolucija ZAVNOBIH-a nije „s neba pala“, ona je trajna ostavština jedne revolucionarne generacije antifašista i patriota koje je okupila i organizirala u borbi protiv fašista jedna politička snaga, komunistička partija i sve mimo toga je istorijski falsifikat i revizionizam.
Profesor suvremene historije Husnija Kamberović sa puno prava u jednom intervjuu upozorava „da ima političkih pokreta koji se formalno zalažu za vrijednosti ZAVNOBIH-a, a u suštini rade protiv tih vrijednosti“. Za te se vrijednosti, kako on tvrdi ne mogu zalagati etnonacionalne stranke koje „po svom karakteru više vode računa o etničkim nego o državnim interesima pa čak i partijske interese stavljaju ispred etničkih“. Zbog ovakvih svojih javnih stavova profesor Kamberović je proteklih godina uvredljivo i neragumentirano kritiziran i napadan upravo od onih kvazipatriotskih strutura i njihovih medija koji neovlašteno svojataju, pa i monopoliziraju tradiciju ZAVNOBIH-a.
Istoričar Husnija Kamberović
Ne mogu se slaviti tekovine ZAVNOBIH-a negirajući istorijske zasluge njegovih tvoraca i organizatora, ukidati ulice sa njihovim imenima, rušiti im spomenike, raditi na njihovom sistematskom zaboravljanju. Obilazak mezara Alije Izetbegovića, što redovno prakticiraju ovdašnji političari svih boja, kao sastavni dio svakog prazničnog rituala u kontekstu obilježavanje godišnjice ZAVNOBiH-a je neprikladno i predstavlja licemjerno građenje kulta njegove ličnosti na osnovama povijesnog revizionizma. Izetbegović i ideologija kojoj je pripadao tokom Drugog svjetskog rata nisu bili dio korpusa antifašističkog otpora. Njegova poslijeratna aktivnost uveliko je bila u koliziji sa ZAVNOBIH-ovskom političkom filozofijom i društveno-političkim naslijeđem. Netačna je današnja tvrdnja Milorada Dodika da je Alija Izetbegović bio član njemačkih fašističkih vojnih postrojbi. Osnivač SDA je Drugi svjetski rat proveo kao civil angažiran u konzervatvno-religozna udruženja lojalna okupatorskim fašističkim vlastima. No, neistinita je i tvrdnja njegovog sina Bakira, da je Izetebegović bio pripadnik partizanskog pokreta. O odnosu Izetbegovića i njegove vlasti prema antifašističkim vrijednostima i ličnostima možda najbolje govori to što je tokom njegove neprikosnovene vladavine promijenjen naziv ulice u Sarajevu koja je nosila ime po braći njegove supruge, koja su ubijeni kao pripadnici partizanskog pokreta. Na moralno političkim predavanjima vojsci kojom je komandovao Izetbegović više se učilo o Bici na bedru, nego o ZAVNOBIH-u.
Neke druge ličnosti je potrebno slaviti i njih veličati na Dan ZAVNOBIH-a, a ne prilagođavati istorijske čnjenice i frizirati ih u skladu sa tekućim, dnevno-političkim potrebama. Ako ne želimo da živmo u društvu laži, opsjena i licemjerja.
SUBOTA, 26. NOVEMBAR
U Zagrebu je danas u 91. godini umro novinar, televizijski urednik i voditelj Saša Zalepugin. Ima neke simbolike u tome što je svoj posljednji novinarski posao Zalepugin imao u Sarajevu u gradu kojem je rođen. Prije 15-ak godina on je zajedno sa drugom dvojcom televizijskih velikana Oliverom Mlakarom i Mićom Orlovićem upravo na Televiziji OBN vodio nedjeljnu popodnevnu emisiji, ponovno ožvljavajući televizijski format koji je proslavio Zalepugina, odnosno kojeg je patentirao i postavio Zalepugin prije tačno pola stoljeća.
Možda su u pravu oni kritičari koji su tvrdili da Nedjeljno popodne koje je uređivao i vodio Saša Zalepugin na TV Zagreb nije bila nikava inovativan medijski projekat. Bilo je istine u tvrdnji da je on samo vješto kompilirao televizijske formate koji su uveliko postojali u medijski i ekonomski razvijenijim zemljama, Italiji, prije svega. Međutim, još je veća istina ta da je prije 50 godina u svim našim republikama postojala samo jedna televizija, samo jedna partija koja je kontrolirala tu televiziju i samo jedan vođa na čelu te Partije. Televizija je tih godina bila pravo Mc Luhanovo elektronsko ognjište oko kojeg su se okupljale porodice i gledale svešto im se nudilo, bez obzira na to što se na ekranima prikazivalo. Saša Zalepugin sa svojim Nedeljnim popodnevom nije tu činjenicu zloupotrebljavao, nego je gledateljima nudio razlog, ozbiljan i nezaobilazan da gledaju njegovu emisiju.
Željka Fatorini, Saša Zalepugin i Božo Sušec
Ako bi tadašnji srednjoškolac koji se stidljivo namjeravao baviti novinarstvom, a današnji novinarski veteran, morao u tri riječi sažeti televizijski dojam kojeg je na njega ostavljao Zalepuginov nedjeljni ritual na elektronskom ognjištu onda bi to bile ove riječi: Otmjenost, kultviranost i modernost. Zalepugin je u milione jugoslovenskih domova dovodio svijet, šaren, zanimljiv, suvremen i inspirativan. Zalepuginove televizijske emisije bile su sve ono što danas ne postoji u ovdašnjoj medijskoj ponudi krcatoj rijaliti pornografijom, jezikom zla i prostote. Saša Zalepugin bio je reformator televizije kao medija, ali i preovlađujućih obrazaca javnog i socijalnog ponašanja. Svi smo iz dugih i dragih nedjeljnih popodneva 70-ih i 80-ih godina izlazili informiraniji, relaksiraniji i generalno gledano pristojnji ljudi. I za to mu hvala u ime svih nas iz pedeset, šezdeset i sedamdeset i neke...
NEDJELJA, 27. NOVEMBAR
Prva nedjelja Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, uz neke sitne izuzetke, protekla je uglavnom bez većih problema. Na vrhunskim stadionima u Dohi igra se uglavnom vrhunski nogomet. Što je najvažnije, i ova svjetska smotra pokazuje da je razlika u kvaliteti između velikih, tradicionalnih nogometnih sila i zemalja Azije, Afrike, Sjeverne Amerike sve manja i da će se u budućnosti i dalje smanjivati. Pobjede Saudijske Arabije protiv Argentine, odlične igre Maroka, Kanade, Irana, Južne Koreje, Japana pokazuju da je nogometni svijet globaliziran da se gubi razlika između velikih i malih sportskih nacija. Treba, međutim, primjetiti i to da ti nekadašnji autsajderi na kojima se nekada popravljala gol razlika i odmaralo prvotimce, jesu zemlje enormnog bogatstva u kojima se ulaže ogroman novac u nogomet, infrastrukturu, stručnjake. Nagrada kojom je saudijski kraljevski dvor nagradio svoje reprezentativce za pobjedu protv Argentine veća je od budžeta brojnih nogometnih saveza u malim i srednje razvijenim zemljama.
Otpori koji su proteklih godina širom svijeta bili manifestirani prema ideji da Katar organizira ovu najveću sportsku manifestaciju velikim dijelom su bili opredijeljeni neprihvatanjem stanja u kojem se novcem može kupiti sve. Današnji svijet je na svim razinama obilježen plutokracijom,to jest vladavinom najbogatijih. Državama i globalnim poretkom, ne vladaju filozofi, kako je to utopistički proricao Platon u svojoj idealnoj državi.
Pobjeda Saudijske Arabije protiv Argentine je bila prava senzacija
Jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista, Branko Milanović, je prije nekoliko mjeseci potaknuut i zabrinut globalnom krizom uzrokovanom ratom u Ukrajini dao sumornu sliku današnjeg svijeta. „Lokalna vladavina najbogatijih i globalna vladavina najmoćnijih toliko su ideološki ukorijenjene da u dogledno vrijeme neće doći do promjene i ostvarenja jednakosti među ljudima“ napisao je Milanović.
Nedavno je britanski list The Guradian napisao da su informatički oligarsi poput Elona Muska, Marka Zuckerberga i Jeffa Bezosa svojim nestvarnim bogatstvom prijetnja globalnoj demokraciji. Deset najbogatijih ljudi na svijetu raspolažu sa više novca od 40% posto onih koji spadaju u grupu siromašnih. Za Muska, vlasnika niza informatičkih firmi a odnedavno Twittera list tvrdi da je samo u jednoj godini (2020-2021) zaradio 140 milijardi dolara. Vlasnik Facebooka Zuckerberg je nedavno zarađivao skoro 30 hiljada dolara u minuti, dok njegov kolega Jeff Bezos tokom jedne sekunde zarađuje 3.715 dolara.
Za sve njih količna novca koje je Katar uložio u organiziranje Svjetskog prvenstva uključujući i korumpiranje čelnika Svjetskog nogometa, je prava sitnica koju oni zarade tokom nekoliko mjeseci.
Vrijeme u kojem živimo je vrijeme podivljalog liberalnog kapitalizma bez minimuma socijalne komponente, kako na Zapadu, tako i na Istoku i na Bliskom Istoku. Već pomenuti ekonomista vrlo vjerovatni Nobelovac Brano Milanović ovo što danas svijet živi naziva Doba beznađa.