BANJALUKA - U posljednje vrijeme često gledam predstave za djecu, kako zbog posla, tako i zbog uživanja.
Predstave i inače umjetnost za djecu specifični su po tome što jasno i naglašeno imaju prvo i osnovno značenje iz kojeg konzumenti čitaju dublji smisao i traže nova tumačenja. Tu je djeci i onima koji se tako osjećaju ponuđena pouka i mogućnost da postanu bolji, s jedne strane. S druge strane, umjetnost u nama budi nešto što smo imali, a nismo znali da imamo.
Najbolji doživljaj je kada umjetničko djelo kaže nešto što bismo i mi kazali, ali samo se, eto, nismo prvi sjetili. Tako bi trebalo da je generalno s umjetnošću, ali tako je, čini mi se, prije svega u umjetnosti za djecu. Tu nema čaše vina u ruci koja ispruženim kažiprstom ka nekakvoj slici, koja nema ni prvo osnovno značenje, ukazuje na dublji smisao i značenja pronalazi u navodnoj specifičnosti izraza, a takav izraz uzgred svako dijete u igranju bojama može da ima. Tu nema poze i samopouzdanja zasnovanog na poznavanju stručnih riječi, nema foliranja, nema umišljenih šeširdžija ljutih na svijet koji ih ne razumije, a kojima fali poštenja kako bi priznali da godinama ili čak decenijama ne razumiju ni sami sebe.
Biće da je to razlog što u posljednje vrijeme često gledam predstave za djecu.
Međutim, prvi i osnovni razlog jeste što sam postao roditelj. Nedavno, kada se moje dijete približilo trećem rođendanu, mnogi bi rekli isuviše rano, odveo sam ga u pozorište na jednu predstavu koja je namijenjena za djecu od tri i više godina.
Glava mu je jedva virila iznad sjedišta ispred njega, ali sjedio je mirno svih četrdeset minuta i s pažnjom posmatrao šta se događa na sceni.
Na moje pitanje da li mu se svidjela predstava, rekao je da nije.
Opa, pozorišni kritičar u najavi?! Kasnije, kada smo pričali o predstavi, promijeniće mišljenje i reći će da je ipak dobra. Određeno iskustvo smo stekli, tako da smo već bili spremni za "Malu sirenu" u Dječijem pozorištu Republike Srpske.
Predstavu je po opštepoznatoj bajci Hansa Kristijana Andersena, staroj gotovo dva vijeka, na velikoj sceni pomenute kuće postavila, u pozorišnom svijetu našeg vremena, čuvena bugarska rediteljka Biserka Kolevska.
Premijera je pred punom salom mališana i njihovih roditelja odigrana u četvrtak uveče, a u punoj salibili smo i nas dvojica mladića, jedan pregurao daleko preko tri decenije života, a jedan tek desetak dana iza treće godine. Ono što nam se obojici, odmah na prvu svidjelo jeste scenografija. Ja to zovem scenografijom, a on morem, odnosno onim što scenografija predstavlja. S nestrpljenjem smo čekali da se ugase svijetla i da pozorišna avantura počne, jer jelte "Malu sirenu" smo u jednoj Andersenovoj knjizi prepunoj ilustracija i skraćenih tekstova čitali iks puta.
Predstava je započela pjesmom. Glumci Đurđa Vukašinović i Aleksandar Runjić animirali su lutku Male sirene koja je plovila kroz more, dok se čuo glas Vukašinovićeve i dok su djeca u sali pljeskala u ritmu muzike.
Nakon prve kompozicije započela je radnja i opšte oduševljenje mališana. Oni nešto stariji klinci, recimo, na pojavu raka (Aleksandar Blanić) vrištali su od smijeha, dok su ovi mlađi, poput mog klinca, iskolačenih očiju i povremeno uperenim kažiprstom prema sceni govorili "vidi ovo", "vidi ono", iskreno se i bez poze diveći jednom umjetničkom djelu bez loše karike.
Predstavi se, dakle, nema šta ni oduzeti, ni dodati. Pod dirigentskom palicom marne i vrijedne rediteljke Biserke Kolevske ništa nije bilo prepušteno slučaju. Pomenuta scenografija, ali i lutke i kostimi izuzetno su djelo Svile Veličkove, takođe bugarske umjetnice, dok je ništa manje izuzetnu muziku komponovao priznati banjalučki autor Miro Janjanin.
Nas odrasle fascinira koliko je sve nabrojano u funkciji radnje ove izuzetno dinamične predstave, čije glavne junake vidimo u ansamblu jednako dobrom u animaciji i u igri. Ansambl pored pomenutih Đurđe Vukašinović (Mala sirena), Aleksandra Runjića (princ) i Aleksandra Blanića (rak) čine: Božana Bijelić (zla vještica hobotnica), Slobodan Perišić (vodeni kralj), Ana Anđelić (kopnena kraljica) u glavnim ulogama, te Dragana Ilić, Dragan Vučić, Željko Milićević i Snežana Milidrag u sporednim ulogama. Da ne izdvajamo nikoga posebno, a nije da nije bilo zaslužnih pojedinaca, svi oni kao odlično uigran kolektiv upotpunili su isto tako dobru audio-vizuelnu pozadinu ove predstave i dobili smo jednu svjetsku verziju svjetski poznate bajke.
To govorim uz pretpostavku da se banjalučkom "Malom sirenom" ne bi postidjeli ni teatri koji imaju budžet veći no što ima Republika Srpska u kompletu, a takvih primjera u svijetu postoji. To, doduše, govorim i kao neko ko nije vidio predstave takvih teatara. Međutim, dok ne vidim bolje, banjalučka "Mala sirena" za mene će ostati svjetski nivo. Ovoj predstavi, siguran sam, tek će se radovati mnogi mališani i roditelji u našem gradu i gradovima širom regiona, eto sreće i Evrope i svijeta, kao što smo se radovali moj klinac i ja.
Da li je Mala sirena dobra, pitam klinca, na kraju predstave. Jeste, kaže. Da li je rak dobar? Opet potvrdno odgovara. Da li je dobar princ? Ne, kaže on. Princ, koji bi trebalo da je pozitivan lik, njemu se nije svidio, vjerovatno zbog dvoumljenja između ljubavi vještice i sirene u trenucima kada je ova prva dobila glas druge. Ipak, meni se lik princa izuzetno svidio jer je zbog njega ova romantička komedija više ispala komedija, nego romantična. Eh, te kraljevske porodice koje imaju širok izbor i na kraju dobiju sve što požele, htjedoh reći klincu, ali suzdržah se, jer to su neka značenja koja čitamo samo mi stariji i odnosima u društvu uveliko zatrovani. Kraljevi ipak nisu samo vladari, nego u prenesenom značenju i svi oni koji se žrtvuju zbog ljubavi. Takav je lik Male sirene. Takva je i autorska ekipa ove predstave.
