logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo
star Bookmark: Tag Tag Tag Tag Tag
Croatia

‘ZA ŠETNJU OD MEKSIKA DO KANADE TREBALO MI JE 6 MJESECI. I SVE OVO' Ljubica Marić (34) prehodala je pješačku stazu od 4200 kilometara

Visiš” s četiri tisuće metara strme planine, prekrivene debelim snijegom, pogled iza leđa oduzima dah, nadahnjuje, ali bolje je ne osvrtati se oko sebe.

Sigurnije je.

Jer, i najmanja pogreška može te koštati života. Zabiješ cepin u snijeg, moliš se da izdrži, dok svom snagom udaraš nogom da napraviš udubinu koja ti služi kao stepenica. Držiš se čvrsto za taj cepin i pokušavaš napraviti korak, a u glavi samo ponavljaš: “Što je meni ovo trebalo”.

Ako padneš, teško se možeš zaustaviti.

- Dok si na toj strmini koja je doslovno pod 90 stupnjeva, život ti doista preleti pred očima. Penjanje do vrha trajalo je tri do četiri sata, a kada smo se uspeli, svi smo sjeli i složili se - dobro je biti živ. Stvarno nakon toga više cijeniš život i više se svemu diviš i sretan si što si tu - priznala je mlada ekonomistica Ljubica Marić koja je pokušala dočarati kako je izgledao samo dio njezina puta kroz Sierra Nevadu, planinski lanac u Kaliforniji.

Nigdje bez štapova

Ova 34-godišnjakinja, naime, prva je žena iz Hrvatske koja je prehodala Pacific Crest Trail, točnije, pješačku stazu dugačku nevjerojatnih 4200 kilometara duž Amerike, od granice s Meksikom do granice s Kanadom. Krenula je početkom travnja s grupom od tridesetak ljudi iz cijeloga svijeta, a avantura je trajala šest mjeseci.

Dodatni izazov bilo je iznimno snježno vrijeme u Nevadi pa je samim time i ruta u tome dijelu bila opasnija. Bez cepina i dereza ne bi preživjela - prvi je alat koji služi za lakše penjanje i kopanje stepenica u snijegu, a drugi se stavlja na obuću za sigurnije hodanje po ledenim strmim padinama.

- Oprema mi je davala samopouzdanje, osjećala sam se sigurnije i išla sam lakše - opisuje Ljubica.

A bez štapova za hodanje ne bi mogla prijeći preko nabujalih rijeka, koje su joj, kaže, osim snijega bile najgora noćna mora.

 

- Ponekad bismo prelazili preko debala koja su porušena tako da povezuju jednu stranu rijeke ili potoka s drugom. To mi je bio najstrašniji dio. Debla su skliska i ako padneš u vodu, bujica te odnese i nema šanse da se spasiš. Dvije su djevojke prije nekoliko godina tako poginule. Ja sam to znala i već unaprijed sam imala veliki strah. Koljena su mi se tresla i dugo bi mi trebalo da se ohrabrim i krenem jer je teško održavati ravnotežu na tako uskom stablu i s teretom od 15 kilograma na leđima - ističe Ljubica.

Prosječan dan na stazi izgledao bi ovako.

S obzirom na to da voli malo dulje spavati, obično se budila do 9, za razliku od nekih koji su dan započinjali već u 5 sati. Od osobne higijene samo je ujutro prala zube vodom iz bočice. Nije imala dezodorans niti sapun jer ih, kaže, potiču da ne koriste ništa od kemikalija.

 

- Sve se to ispire u vodi koju na kraju mi pijemo. Nemaš uvjete za održavanje higijene, ali to nikome nije smetalo jer smo navikli na svoje mirise. Primijetimo to jedino kada dođemo u grad pa nas ljudi čudno pogledaju, ali na stazi ni ne razmišljaš o tome. U početku sam uglavnom doručkovala zobene pahuljice sa suhim voćem i orašastim plodovima, ali nakon nekoliko tjedana mi je dosadilo pa sam to kombinirala s nekim pecivima i sendvičima.

Nakon doručka pakiramo stvari i hodamo nekoliko sati do kratke pauze za međuobrok, što je obično bila proteinska pločica, čips ili keks. Jeli smo, zapravo, dosta nezdrave hrane, što je jedini minus, ali tijelo ti to i traži jer trošiš puno kalorija. Svakoga dana bismo pješačili 40-ak kilometara. Samo smo za večeru kuhali, i to obično tjesteninu ili rižu - kaže Ljubica te dodaje da zbog hrane i stalnog pokreta metabolizam brže radi.

Proslava rođendana

A to znači da i češće obavljaju nuždu, što nerijetko nije jednostavna stvar kada si na planini.

- Ako obavljaš “broj dva”, kako bi rekli Amerikanci, moraš iskopati rupu u zemlji, obaviti nuždu pa zakopati tu rupu, a toalet papir koji iskoristiš ubaciš u plastičnu vrećicu i nosiš sa sobom do idućega grada gdje ga baciš na odgovarajuće mjesto. Pravilo je da u prirodi ne ostavljamo ništa za sobom što nije organski. Prvih nekoliko dana je neobično, ali se navikneš. Najgora stvar je kada si na nekoji litici a moraš na WC, nema druge nego da trpiš. Ili, kada je hladno i pada kiša, e to je prava gnjavaža - iskrena je Ljubica.

 

Na stazi je dočekala svoj 34. rođendan.

Dogovorili su se prijeći simbolične 34 milje taj dan, što je 50-ak kilometara, a ekipa ju je iznenadila rođendanskim svjećicama, muffinom i pjesmom.

- Bio mi je to dosad najdraži rođendan - kaže Ljubica.

Sutradan su stigli do grada, istuširali se i otišli u restoran na večeru.

Inače, svakih pet do tjedan dana hodanja hikeri bi stigli do nekog planinarskog grada. Obično su to mala mjesta do četiri tisuće stanovnika.

 

- U gradu prvo što napravimo jest to da se dobro najedemo. Uvijek smo gladni. I trudimo se biti disciplinirani, odnosno, da obavimo sve najbitnije dok smo tu: tuširanje, pranje odjeće, kupovanje zaliha hrane i vode, punjenje elektronike i odlazak u poštu. Neke si stvari ja, recimo, pošaljem poštom do idućega grada za koji znam da će nam biti stajalište, kako bih što manje tereta nosila sa sobom - ističe Ljubica.

Stanovnici su se naviknuli na hikere te im pomažu. Neki ih i pozivaju kod sebe da se istuširaju, ponude im smještaj... A postoje i “trail angels” - ljudi koji pripreme neko iznenađenje na stazi za planinare.

- Ti hodaš, sav iznemogao, gladan i umoran i u jednom trenutku ugledaš čovjeka koji peče hamburgere, ima pivo i coca colu. To je sreća najveća - stane na trenutak sjetno i nastavi kako joj nimalo nije nedostajala tehnologija niti vijesti iz svijeta.

Na mobitelu je, kaže, gledala samo na aplikaciju koja joj je pokazivala gdje su izvori vode, kampovi i gradovi jer nije imala papirnatu kartu. Najvažnija stvar u torbi bio joj je uređaj za satelitsku komunikaciju, koji je pratio njezinu točnu lokaciju, imao je SOS gumb i preko njega se javljala roditeljima. Svakoga dana slala im je po tri poruke.

- Obitelji sam dugo tajila da idem na Pacific Crest Trail. Iako sam se sama za to pripremala šest do sedam mjeseci, njima sam se usudila reći tek dva tjedna prije polaska. Nije to bila najpametnija odluka, ali znala sam da će biti zabrinuti. Mama je plakala, molili su me da ne idem, čak su se i ljutili na mene. Ali, kada sam krenula, postali su najveći navijači i potpora - kaže.

Mukotrpne pripreme

Mjesecima je išla u teretanu, na Sljeme, jogu i trčanje kako bi se pripremila za izazov. Iz Zagreba je ponijela tek nešto odjeće, putovnicu, novac, mobitel, bateriju, nožić, kuhalo, čeonu lampu, lopaticu za nuždu te četkicu za zube, a većinu težih stvari, od vreće za spavanje, šatora i opreme za snijeg naručila je da je dočeka u Americi.

Noć prije polaska uopće nije spavala, a već treći dan na stazi imala je krizu.

- Kampirali smo na vrhu neke stijene i bilo je užasno vjetrovito, samo sam gledala u plafon svoga šatora i čekala da se sruši. Razmišljala sam: Pa ja nemam iskustva, ja to ne mogu. Kada krenu te negativne misli, počneš nabrajati samo ono što ne znaš i što ne možeš. Ali, sutradan sunce izađe, i shvatiš da ti to ipak možeš, a i drugi te ohrabre - priznaje Ljubica.

Nisu je pokolebali ni užasni žuljevi na nogama, niti bolovi u stopalima koji su se pojavili nakon prvih nekoliko tjedana hodanja. Kaže da joj je nakon svega noga narasla za pola broja, te da je, za razliku od većine koja smršavi, ona dobila na kilaži, tješi se dodaje - mišićne mase.

 

- Čudno je kad završiš sa stazom. I dalje imam osjećaj da stalno moram hodati. Neobično je kada se vratiš u grad gdje su gužve i ljudi pa ti nedostaje ona tišina i mirnoća koju si imao tijekom pješačenja. Dosta ljudi zna završiti u depresiji, jer nakon tih šest mjeseci u prirodi, na planini gdje razmišljaš o osnovnim životnim potrebama, teško se iz toga vratiti u ovaj život. Šok je. Evo, ja se još privikavam, još sam mislima u planini, i dalje stalno gledam slike. Svi iz ekipe dopisujemo se i čujemo se pa već sada iz nostalgije pokušavamo dogovoriti idući pothvat i avanturu. Zbog financija trenutno ne mogu ništa zapravo planirati, iako bih voljela nešto slično ponoviti. U ovih pola godine potrošila sam oko 10.000 dolara - ističe mlada ekonomistica, rodom iz BiH, koja već 2,5 godine radi kao freelancerica.

Ostavila je posao u tvrtki jer je radila, kaže, non-stop i nije mogla zamisliti da cijeli život provede u uredu.

Zato je s ruksakom na leđima prehodala kroz tri savezne države, 24 nacionalne šume, 33 državne divljine, pokraj tisuće jezera i kroz sedam nacionalnih parkova.

- Neće mi nedostajati smrznute čizme, mokra odjeća, nezdrava hrana i snijeg, ali definitivno će mi ostati u sjećanju ta ljepota u jednostavnosti života i slobodi kretanja, neopisivo prekrasna priroda i srdačni ljudi koje sretneš usput. Ovaj svoj pohod posvetila sam svim ženama samo da pokažem kako sve možemo i da nema straha - poručila je Ljubica.

Više na Jutarnjem...

Themes
ICO