Montenegro
This article was added by the user . TheWorldNews is not responsible for the content of the platform.

Nakon skoro pet decenija uspostavio kontakt sa drugom iz Vojske

Da su vojnički dani, ma koliko se tada činili teškim, i prijateljstva koja su tada sklapana, možda najljepša uspomena iz mladosti, svjedoči primjer sugrađanina Budimir Jakšića, koji je prije 46 godina služio Vojsku u Beogradu kao gardista na Dedinju. Upoznao je Budimir u Vojsci mnogo mladih ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali najviše vremena provodio je sa Željkom Subotićem i Srećkom Radićem iz Knina. Zajedno su izlazili u grad, igrali šah, brojili dani do završetka vojnog roka…


-Bio sam stariji od njih, pošto sam došao u Vojsku sa Više tehničke škole koju sam pohađao u Čačku, gdje su mi bila ostala još tri ispita – započinje priču Budimir, srećan što je nakon skoro pet decenija uspostavio kontakt sa Željkom. Prisjeća se Budimir kako je nakon završetka osnovne škole koju je završio u Maoču, gdje je rođen, sa zavežljajem u iramu sa majkom krenuo u Pljevlja. Upisao je Školu učenika u privredi – mašinski smjer, i stanovao sa starijim bratom koji je već pohađao ovu školu.


-Bila je to škola u kojoj smo jedan dan imali teoriju, a drugi dan praksu u Industriji trikotaže i konfekcije (ITK) za koju smo dobijali mjesečnu platu. Nakon završetka škole dobio sam zaposlenje u ovom preduzeću, koje je tada zapošljavalo 150 radnika. Nakon dvoje godine, otišao sam iz Pljevalja i upisao Tehničku školu u Šapcu. Od 60 upisanih, 1969. godine, samo nas 17 je završilo. Nakon povratka u Pljevlja nisam mogao da nađem zaposlenje, pa mi je ujak predložio da upišem Višu tehničku školu u Čačku – kaže Budimir. Poslušao je ujakov savjet i došao u Čačak na studije. Morao je da se odazove na služenje vojnog roka, 1976. godine, a još tri ispita su mu bila ostala do završetka. Kako je istakao, bila je čast što je služio u gardi na Dedinju, i bio obezbeđenje stranim delagacijama kada su dolazili u posjetu Titu. Sve vrijeme dok je bio u Vojsci bio je stacioniran u Beogradu, ali kaže, imali su vježbe na terenu, Deliblatskoj peščari, na rumunskoj granici… Dok je služio vojni rok Budimir je vrijedno i učio. Prvi ispit koji je položio u vojničkoj uniformi bila je mehanika.
-Slavili smo kada sam se vratio iz Čačka, nakon položenog prvo pismenog, pa usmenog dijela ispita. Komandir čete mi je kazao dok god budem polagao ispite dobijaću dopust. Tako sam i dva preostala ispita spremio u Vojci i uzeo diplomski rad. Diplomirao sam sa desetkom – ponosno naglašava Budimir koji je zbog toga dobio skraćenje vojnog roka za tri mjeseca. Tako je umjesto 15 mjeseci, otišao kući nakon godinu. Kada je krenuo pozdravio se sa Željkom, dok Srećko tog dana nije bio u kasarni. a i danas čuva razglednicu koju je dobio od njega u kojoj je napisao da će se Budmira sjećati kao najboljeg čovjeka i druga kojeg je u Armiji stekao.


-Stalno sam razmišljao o Željku i Srećku, gdje li žive, šta rade, ali nikako nisam mogao da saznam. Nakon povratka iz Vojske zaposlio sam se u “Prevozu” u martu 1977. godine. Bilo je u tom periodu u “Prevozu” 150 kamiona na kojima su radila po dva vozača. Radio sam dvije godine, a onda prešao u ŠIK “Velimir Jakić”, a kasnije na Termoelektranu “Pljevlja” odakle sam otišao u penziju 2014. godine – objašnjava Budimir, koji se u međuvremenu oženio i ponosni je otac: Nikole, Nikoline i Ivane kao i četvoro unučadi.
-Sve vrijeme sam se raspitivao za drugove iz Vojske, ali nikako nisam mogao da ih pronađem. Kada god bi neko iz tih krajeva dolazio, pitao sam, bilo je radnika na remontu turbine na Termoelektrani, ali niko nije mogao da mi pomogne. Najviše sam razmišljao za vrijeme ratnih dešavanja da li su preživjeli. Najveći podstrek dala mi je emisija “Sve za ljubav” kada sam gledao da su se dvije drugarice srele u studiju nakon 30 godina, Makedonka i Srbijanka, koje su studirale oficirsku školu u Zadru – kaže Budimir. Tako je Budimir početkom aprila ove godine imao sreće, kada je preko Udruženja izbjeglica iz Novog Sada dobio Željkov broj telefona.
-Dali su mi broj telefona Željka Subotića, ali dok ga nisam pozvao nisam bio siguran da li je to moj drug iz Vojske. Pitao sam ga gdje je bio u Vojsci, kazao je sve podatke, gardu u kojoj smo bili. Rekao mi je da je imao druga, zemljaka za kojeg ništa ne zna, i da je imao druga iz Pljevalja Jakšića. Tada sam se predstavio. Bio sam srećan kada sam saznao da je živ. Evocirali smo uspomene iz Vojske, a zatim mi je pričao da je završio u Zagrebu Višu školu za odbrani i zaštitu, a u Kninu formirao porodicu gdje je i radio i gdje ga je rat zatekao. Bio je angažovan u Vojsci tokom rata, a za vrijeme “Oluje” 1995. godine krenuo je sa porodicom iz Knina, suprugom, dvoje djece, bratom i ocem – priča Budimir. Kako mu je kazao Željko, krenuli su “Ladom” dok je bilo goriva, a kada je nestalo goriva zakačili su “Ladu” na traktor i tako su 18 dana putovali do Srbije. Porodica je jedno vrijeme bila u Inđiji. Danas živi u Crvenki gdje je napravio kuću, a Budimir je obećao da će, kad ode u posjetu rodbini u Sivac, obavezno svratiti da vidi druga koga je tražio tolike decenije.
S.Z

Tekst objavljen u “Pljevaljskim novinama” 15. aprila 2023. g.