Montenegro
This article was added by the user . TheWorldNews is not responsible for the content of the platform.

Pokret za Pljevlja i Prava Crna Gora: NOVA STALJINGRADSKA BITKA

U poslednjem intervju beogradskom nedjeljniku „Pečat“, prije nekoliko godina, vjerovatno najbolji srpski istoričar 20.vijeka, akademik Milorad Ekmedžić, najavio je novu Staljingradsku bitku. Iole obaveštenom čovjeku je poznato da je Staljingradska bitka označila prekretnicu u Drugom svijetskom ratu i najavila krah Hitlerovog nacističkog pohoda na istok.

Mnogi su tada pomislili, ne zna šta priča ostareli profesor. Nažalost, proročanstvo velikog naučnika se ostvaruje ovih dana u Ukrajini. Ovoga puta, u ratu koji se vodi između SAD-a, odnosno NATO pakta i Rusije, ginu Rusi i Ukrajinci, a ekonomsku cijenu rata plaća Evropska unija. Da bismo bolje razumjeli suštinu sukoba velikih sila neophodno je da se prisjetimo Kubanske krize iz 1962.godine. Kad je SSSR te godine instalirao svoje rakete na Kubi, praktično pred nosom SAD-a , iste su bile spremne da zbog toga pokrenu Treći svetski rat. Na sreću kriza je riješena dogovorom da Sovjeti povuku svoje rakete sa Kube, a Amerikanci iz Turske, uz obećanje da će poštovati teritorijalni integritet Kube.

Ovoga puta situacija je obrnuta. Sva obećanja data Mihailu Gorbačovu, nakon pada Berlinskog zida i rasformiranja Varšavskog pakta, da se NATO, ukoliko SSSR dozvoli ujedinjenje Njemačke, neće širiti, kako se tada govorilo „ ni pedalj na istok“, pala su u vodu. NATO je danas na granicama Rusije, a Ukrajina u NATO- u, i bukvalno je nož pod grlom Rusije, jer bi rakete odatle stizale do Moskve za nekoliko minuta. Još ako se zna da Ukrajina nije za Rusiju, što je Kuba za SAD, u Kijevu je nastala prva ruska država, tu je kršten, tu i danas živi i ruski narod. Ukrajini je člansto u NATO–u obećano na konferenciji u Bukureštu 2008.godine. Međutim, Rusija je naučila lekcije iz 1812.g . 1914.i 1941.godine.

Tragedija ukrajinskog naroda je u tome što su njihove političke elite pristale da njihov narod bude mač u tuđoj ruci, tokom narastajuće rusofobije. Državni udar iz 2014.g (tzv. „Evromajdan“), spremnost za stvaranje sopstvenog nuklearnog naoružanja, neonacistička rusofobija ( bataljon Azov i horde Stjepana Bandere) spaljivanje živih ljudi u Odesi, asimilacija ruskog jezika i kulture, razvijanje biološkog oružja, samo su dolivali ulje na vatru.

Na sreću svijet nije više unipolaran, u kome jedna sila SAD, narodski rečeno „driješi i veže“. Uspon Kine i Rusije je promjenio raspored figura na svjetskoj šahovskoj tablji. Nažalost, sila koja je decenijama vedrila i oblačila teško prihvata činjenicu da su ta vremena prošla. Nove premise o sopstvenoj izabranosti pred Bogom i istorijom, padaju na plodno tlo starih teorija o inferiornim narodima, prema kojima su dozvoljeni dvostruki standardi. Misionarski žar i vjerska mržnja najčešće prikrivena pričom o ljudskim pravima i slobodama, na tragu su ratnog pokliča tevtovskih vitezova u pohodu na Rusiju, „Bog je sa nama“ bio je ispisan na opasačima Njemačkih vojnika iz 1914. i 1941.godine.

Ono što je posebno važno je činjenica da je aktuelnoj rusofobiji predhodila isto takva srbofobija 90-tih godina prošlog vijeka. Zato ne treba da čudi, što su, uz svu žal za civilnim žrtvama u Ukrajini, simpatije srpskog naroda na ruskoj strani. Konačno mi smo jedini narod na Balkanu koji 1943.g u prvoj Staljingraskoj bici nije imao svoje divizije na strani Hitlera. Nažalost, na Balkanu ništa novo, danas na Rusiju jurišaju oni isti, koji su to radili i 1943.godine.

Pljevlja,