Svi respektabilni evropski političari klone se komunikacije sa šefom zemlje koja ima cilj obnove Sovjetskog Saveza, što znači uništenja postojeće državnosti za 14 nezavisnih zemalja. A predsjednik Turske dolazi u Soči na razgovore sa Putinom kao da se ništa opasno po svijet ne dešava.
Piše: Oleksandr LEVČENKO
Turski predsjednik Erdogan došao je u posjetu ruskom predsjedniku Putinu, koji je lično naredio vojni napad na Ukrajinu, te uništenje cijelih ukrajinskih gradova bezočnim bombardovanjem infrastrukture i stambenih kvartova. Već je krenuo proces međunarodnog obilježavanja Ruske Federacije kao zemlje sponzorom terorizma, a šef Turske države došao je da dogovara poslovnu saradnju vrijednu na desetke milijarde dolara što ponižava i nanosi nepopravljivu štetu evropskoj zajedničkoj politici sankcija, koja je instrument nevojnog djelovanja.
Ankara se nije priključila sankcijama EU i koristi poteškoće ruskog biznisa koji je morao napustiti glavne evropske gradove da bi od reuskih kompanija uzvukla korist na račun korišćenja turskih kapaciteta. U vrijeme kad Evropa trpi posljedice ruskih sankcija, razumijući da treba raditi pritisak na Kremlj kako bi odustao od politike otvorene agresije, Turska je naopako odlučila da masno zaradi na pojačanoj biznis komunikaciji sa zemljom koja krši postojeći sistem međunarodnih odnosa, uništavajući zemlju osnivača UN i niza međunarodnih organizacija.
Svi respektabilni evropski političari klone se komunikacije sa šefom zemlje koja ima cilj obnove Sovjetskog Saveza, što znači uništenja postojeće državnosti za 14 nezavisnih zemalja. A predsjednik Turske dolazi u Soči na razgovore sa Putinom kao da se ništa opasno po svijet ne dešava.
Turska želi zaraditi ogromna sredstva, koristeći davnu izreku da novac ne miriše. Ali, ipak, ruski novac miriše krvlju ukrajinskog naroda i to Ankara dobro zna, ali politički egoizam i potpuno odsustvo biznis higijene samo umanjuje šanse da se prinudi Moskva na načela normalnog ponašanja.
Turska, dakle, postaje sjedište ruskog biznisa koji je premjestio kapital iz Evrope i Sjeverne Amerike u Istanbul. Ruski građani u Turskoj ne osjećaju grižu savjesti zbog podrške Kremlju u realizaciji politike hegemonije prema susjedima. Njima se svi raduju i samo traže da oni što više potroše. A Rusi su zadovoljni takvim radosnim prijemom. Zaključuju da nijesu nacija izopštenika koja stvara opasnost za evropsku sigurnost, oni su kao svi obični potrošači usluga koji dobro plaćaju. U Turskoj se dobro vidi kome je rat, a kome je brat.
U toku razgovora predsjednika Turske i Ruske Federacije, Ankara je prihvatila plaćanje ruskog plina u rubljama. Putin je pohvalio Erdogana za dosljednu prijateljsku poziciju koja omogućava da se preko Crnog mora stalno šalju za Anadolijsko poluostrvo dogovorene količine ruskih energenata. Kremlj time daje signal da će svaka evropska zemlja, ako se bude ponašala kao Turska, biti bez problema u snabdjevanju plinom.
Ne znamo tačno da li su okončani dogovori Ankare i Moskve što se tiče izgradnje nuklearke u Turskoj, jedne od najvećih na svijetu. Preliminarno je poznato da je Rusija spremna investirati u ovaj projekat do četrdeset milijardi dolara. Za izgradnju nuklearke u Mađarskoj Rusija je investirala 9,6 milijardi dolara, čime je pridobila vladu Viktora Orbana na svoju stranu. Preko ovog biznis projekta i stavljanja Budimpešte na rusku plinsku i naftnu iglu, Moskva je dobila svog lobistu u EU. Sada je, izgleda, došlo do kupovanja naklonosti Turske kao važnog člana NATO i uticajnog igrača na Bliskom Istoku i u regiji Kavkaza.
Ankara je već i zaboravila kako je Rusija tokom najdužeg rata u svojoj istoriji – Kavkazkog (1817-1864.) sistematski uništavala muslimansko stanovništvo sjevernog Kavkaza, koje je iz sve snage branilo svoju nezavisnost. Ruski agresor tada nije mogao pokoriti narode sjevernog Kavkaza vojno, pa je često koristio taktiku blokade i izgladnjivanja.
Što je i sada je slučaj. Deseci hiljada žena, djece, starih i nemoćnih umirali su od nestašice hrane. I opet sistematsko izgladnjivanje i masovna ubistva nijesu davali željenog efekta. Muškarci su iz sve snaga branili svoje najmilije da ne budu ruski robovi.
Ali odnos snaga bio je tada katastrofalno na štetu lokalnog stanovništva. Tako da su cijeli narodi sjevernog Kavkaza morali napustiti svoju otažbinu i potražiti spas u Turskoj. Čak je ruski pjesnik Aleksandar Puškin u svojem dnevniku napisao: „mi smo spalili većinu naselja domaćeg stanovništva, većina lokalnih plemena potpuno je uništena. Možda će prelazak domaćih ljudi u pravoslavnu vjeru da ih spasi. Ali to zvuči nevjerovatno“.
Tako su narodi sjevernog Kavkaza jednostavno morali otići i potražiti spas u Turskoj. Najviše je otišlo Čerkeza. Na Kavkazu ih je sada ostalo samo 50 hiljada, a u Turskoj ih ima milion. Više puta su poslkjednjih godina regije sjevernog Kavkaza, koje su u sastavu Ruske Federacije postavile zvanično pitanje o priznanju genocida nad Čerkeskim narodom, ali nikad nijesu dobili odgovor.
Soči, u koji je došao Erdogan na razgovor sa Putinom, isto je rodno mjesto Čerkeza. Samo što su tu svi oni bili ubijeni. Kad je Putin organizovao zimske Olimpijske igre u Sočiju 2014. svjetska dijaspora Čerkeza tražila je premještanje ovog sportskog događaja u drugo mjesto zbog sjećanja na hiljade ubijenih sunarodnika baš na ovom mjestu, na kojem su živjeli više stotina godina, tačnije oduvijek.
Kad je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov ovih dana bio na afričkoj turneji, rekao je da Rusija nikad nije bila kolonizator kao Francuska i Britanija. Naravno da je lagao. U vrijeme ruske kolonizacije Sibira krvavo su uništavali tamošnje narode. Kad je Moskva kolonizirala prije toga regiju rijeke Volga, sredinom 16. vijeka, tamo je ubila stotine hiljada domaćih Tatara. Od tada Moskovljani, koji su u 18. vijeku počeli sebe zvati Rusima, nazivaju kasapima.
Dakle, baš u Soči došao je Erdogan na razgovore s Putinom i dao prijedlog za pregovore Kijeva i Moskve. Kremlju sada kao kiseonik treba pauza u ratu da bih sakupio snage za sljedeće zločine. Nema Rusija snage da odjednom uništi Ukrajince kao Čerkese. Zato i traži pregovore preko Orbana, Šredera i sada Erdogana.
Ankara kaže da je Turska posrednik, ali poslije njegovih srdačnih zagrljaja s Putinom Ukrajina mora razmisliti zašto je na nogometnoj utakmici u Istanbulu, kad je Dinamo Kijev došao u vodstvo, čitav stadion počeo skandirati „Putin, Putin“?! Možda zbog uvjerenja domaće publike da moskovski kasap ukrajinskog naroda može stati na obranu turskih interesa?
(Antena M)
