Izjave Milorada Dodika o hrvatskoj politici koju, ustvari, on dirigira, nesumnjivo uz pomoć ruskog uticaja u BiH i Hrvatskoj, a koje je vješto iskoristio za svoju predizbornu kampanju, s jedne strane su raskrinkale svu licemjernost politike Čovića, Plenkovića i Milanovića prema BiH, a s druge strane su poraz i neviđeno poniženje hrvatske politike. Jer dok se zvanični Zagreb hvali svojim članstvom u Evropskoj uniji i NATO-u, a Čović ponavlja kako je to njegovo opredjeljenje, Dodik ih je brutalno raskrinkao izjavljujući kako oni provode ono što on hoće s ciljem podjele BiH, te da je ta politika osmišljena u centrima moći koji nemaju veze sa Zapadnim, poručujući im time da su oni samo - ruska potrčkala.
Politika
Prije 14 min Prije 3 min
0
Piše: Dženana Karup Druško
Gostujući na RTRS-u, u jeku predizborne kampanje, Milorad Dodik je potpuno raskrinkao politiku HDZ-a i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Po onome što je Dodik ispričao, a što je prenijelo nekoliko hrvatskih medija, HDZ, s obje strane granice, provodi njegovu politiku, pri čemu nije odolio da se pohvali svojim političkim vještinama jer oba HDZ-a rade ono što njemu odgovara čime je on, kako je istakao, promijenio odnose u regionu, predstavljajući sebe (najjačim) političkim igračem koji (uspješno) za nos vuče i HDZ Hrvatske i HDZ Bosne i Hercegovine.
Dodik je ispričao i kako je Hrvate uspio pridobiti time što sa svojim najbližim političkim suradnicima stalno ističe podršku zahtjevima za promjenama Izbornog zakona BiH kao i za uspostavu trećeg entiteta u BiH koji, opet zahvaljujući njemu, ne zadire u Republiku Srpsku nego će dijeliti isključivo Federaciju. U svoje zasluge Dodik je pripisao i to što je Hrvate izdvojio iz jedinstvene politike međunarodne zajednice koja onemogućava secesionističke planove rukovodstva Republike Srpske, a u prilog svojim tvrdnjama je naveo: “Kada ste čuli u zadnjih pet godina da je Hrvatska politički napala Republiku Srpsku? Je li to slučajno? Imaju neke politike koje to grade.“ Nije propustio naglasiti da ne odustaje od planova za odcjepljenje RS-a, odnosno od planova za promjene državnih granica u regionu.
Nema nikakvih sumnji da su “politike koje grade“ secesionističku politiku u Bosni i Hercegovini politike Rusije i Srbije, kao što nema nikakvih sumnji da one stoje iza koalicije Milorada Dodika s jedne i Dragana Čovića, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića s druge strane. Iako je Plenković, zarad podrške Bruxellesa i Washingota, pokušao isposlovati kod Dragana Čovića da bar javno ne ističe svoju koaliciju s Dodikom i podršku ruskoj politici dok kompletan zvanični Zagreb lobira po cijelom svijetu kako bi se ispunili Čovićevi zahtjevi o novoj unutrašnjoj podjeli BiH (na tragu Tuđmanovih ratnih ciljeva), Dodik ih je u potpunosti ogolio jasno poručujući da oni, ustvari, realiziraju njegove planove, odnosno da je politika HDZ-a u njegovoj službi.
Dok pljuje po Sarajevu, vrijeđa Bosance, Bošnjake i sve bošnjačko, Milanović se ulizuje Dodiku jer ima dugove prema ruskoj politici koja je podržala i finansirala njegovu kampanju za hrvatskog predsjednika. S druge strane Plenković, uz činjenicu da mu trebaju glasovi Hrvata iz BiH te vodeći računa o Hrvatskoj u koju je duboko ušao ruski kapital, “europske vrijednosti“ podredio je ruskim interesima koji se u BiH savršeno poklapaju sa srpskim, očito spreman trgovati sa njima, pogotovo ako bi dobio i komadić teritorije koji bi kontrolirao Dragan Čović na čelu HDZ-a. Politika već viđena u Karađorđevu i dogovoru Tuđmana i Miloševića koji su smatrali da se Bošnjaci ništa ne pitaju iako su najbrojniji u BiH, te da se neće buniti pogotovo nakon stravičnih zločina počinjenih kako bi se pobili i raselili. Ali, pitali su se itekako i to bi neko Plenkoviću trebao objasniti dok po svijetu lobira protiv BiH, a kako bi realizirao srpsko-hrvatski dogovor koji je propao devedesetih godina.
I Milanović i Plenković zaboravljaju devedesete godine kad su srpske snage kontrolirale dio hrvatske teritorije i činjenicu da su im leđa čuvali bosanski branitelji Petog korpusa ARBiH navlačeći godinama na sebe između 20 i 30.000 pripadnika srpskih snaga i bili jedina barijera uvezivanju srpskih teritorija u veliku Srbiju. Kako su bosanski branitelji odbijali ofanzive ’92, ’93, ’94, iako su na njih napadale četiri armije (Vojska RSK s hrvatske teritorije, autonomaši Fikreta Abdića, Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske). Gdje je tada bila Hrvatska vojska? Čuvala partnerstvo HVO-a i Vojske Republike Srpske dok su uništavali Bosnu i Hercegovinu s ciljem da je podjele?
Da nije bilo Petog korpusa, pitanje je i kako bi danas izgledala Hrvatska. Zaboravljaju stradanja hrvatskog i bošnjačkog naroda u Posavini, stravične zločine, dok se uspostavljao srpski koridor koji je spajao srpske teritorije s ciljem uspostavljanja velike Srbije koja bi obuhvatila dio Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbiju, kako je utvrđeno i u presudi Milanu Martiću. Ali, s obzirom da ne uvažavaju presude UN-ovog suda u Haagu kad je u pitanju BiH, zašto bi Milanović ili Plenković danas priznali tu presudu, jer onda bi morali priznati i presude u kojima je utvrđeno da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, presude u kojima je presuđen udruženi zločinački poduhvat s ciljem stvaranja velike Hrvatske a na štetu BiH.
Nisu bosanski branitelji bili agresori u Hrvatskoj, niti su ratovali u Hrvatskoj, osim kad su im pomagali protiv srpskog agresora, ali hrvatski branitelji jesu ratovali u BiH - na strani srpskog agresora s ciljem podjele BiH pri tome je bezobzirno uništavajući.
Nakon godina embarga i uskraćivanja mogućnosti da se brani od srpske i hrvatske agresije, Armija RBiH je zaustavljena na vratima Banja Luke kako bi se spriječio “novi egzodus“, koji nije sprečavan kad su srpske snage činile stravične zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Podrinju, Krajini, Posavini... Bosna i Hercegovina je opstala, ali sa entitetom Republika Srpska koji je poklonjen Srbima nakon Oluje kako ne bi bili najveći gubitnici ratova u bivšoj Jugoslaviji: zarad Tuđmanove nacionalno čiste Hrvatske Srbima je dat entitet u BiH, a Hrvati Herceg-Bosne su pristali da se ona ukine.
No, to se očito sad zaboravilo, malo je što su dobili i sad Hrvati žele podijeliti i Federaciju sve pozivajući se na neku svoju “ugroženost“ (termin koji su patentirali Milošević i Karadžić i zbog koga su pokrenuli krvavi rat u BiH) i “legitimna“ prava na koja se ne prestaje pozivati Dragan Čović. Na legitimna prava se pozivao i Franjo Tuđman kad je slao hrvatsku vojsku u BiH, a i Slobodan Milošević dok je na sve načine pomagao srpske snage u BiH i podržavao njenu podjelu.
Izjave Milorada Dodika o hrvatskoj politici koju, ustvari, on dirigira nesumnjivo uz pomoć ruskog uticaja u BiH i Hrvatskoj, a koje je vješto iskoristio za svoju predizbornu kampanju, s jedne strane su raskrinkale svu licemjernost politike Čovića, Plenkovića i Milanovića prema BiH, a s druge strane su poraz i neviđeno poniženje hrvatske politike. Jer dok se zvanični Zagreb hvali svojim članstvom u Evropskoj uniji i NATO-u, a Čović ponavlja kako je to njegovo opredjeljenje, Dodik ih je brutalno raskrinkao izjavljujući kako oni provode ono što on hoće, te da je ta politika osmišljena u centrima moći koji nemaju veze sa Zapadnim, poručujući da su oni samo ruska potrčkala.
