O tome za šta će se zalagati ako sjedne u skupštinske klupe Nikolina Petković-Jalovičić govorila je za „Slobodnu Bosnu“.
Umjesto da se bavi samo „daskama koje život znače“ i plesom koji je nadahnjuje, pjevačica i balerina Baletnog ansambla Narodnog pozorišta Nikolina Petković-Jalovičić odlučila je i da sjedne u skupštinske klupe i bavi se problemima koji je sputavaju da se bavi onim što voli, a u konačnici i sve njene sugrađane...
Kao nositeljica liste Koalicije „Država“ i stranke Platforma za progres za Skupštinu Kantona Sarajevo već je glasna o gorućim problemima s kojima se suočavaju građani Sarajeva, među kojima izdvaja one koji direktno utječu na njihovo zdravlje, kao što su pitanje zagađenja zraka i pitke vode...
Kako bi dala svoj doprinos, Nikolina je i predsjednica Skupštine nedavno osnovanog Udruženja građana “Forum eksperata za bolju Bosnu i Hercegovinu” koje ima za cilj da djeluje u pravcu bržeg društveno-ekonomskog razvoja, porasta životnog standarda i sigurnosti građana, unapređenja političkog sistema, smanjenja korupcije i kriminala, jačanja zdravstvenog, obrazovnog, naučnog, istraživačkog, kulturnog i sportskog sektora, te drugih oblasti koje doprinose poboljšanju društva Bosne i Hercegovine.
O tome za šta će se zalagati ako sjedne u skupštinske klupe Nikolina Petković-Jalovičić govorila je za „Slobodnu Bosnu“.
Zbog čega ste se odlučili politički angažirati nakon dugogodišnjeg umjetničkog angažmana?
"U 30 godina otkad je završio rat u našoj zemlji, u kojem sam ja još bila dijete, maštala sam da će sad da nam krene biti bolje, situacija se popraviti, da ćemo konačno imati slobodu i pravo na svoj život, koje u ratu nismo imali, da ću moći raspolagati sa svojim vremenom, birati, da neću biti ograničena da mi moj dan bude isplaniran po tome kad će doći cisterna za vodu, kad će granatirati grad pa da bježimo u podrum. I zaista taj period nakon rata je davao nadu i optimizam. Ja sam brzo poslije rata bila zaposlena jer je moje zanimanje bilo deficitarno. Baletni igrači su uglavnom napustili grad, kao i mnogi drugi spašavajući vlastiti život. Tad mi se činilo da taj neki svjetliji period dolazi. Međutim, sada, nakon 30 godina ne vidim da se taj momenat koji sam osjetila nakon rata nastavlja, da se nešto popravlja, nego mi se čini da nam se taj osjećaj beznađa iz rata sada vraća, ta melanholija, nemoć da se glas građana čuje, da se čuju njihovi prioriteti i poboljša standard života. To je nekako presudilo da i ja izađem iz svoje zone komfora, a bavljenje politikom ja ne doživljavam kao unosan posao, već osjećam da sam se otvorila svim građanima i građankama čije mišljenje i glas želim čuti."
Koje nedostatke ste kao umjetnica i kulturna radnica primijetili u odnosu vlasti prema kulturi?
"Osvrnut ću se na oblast iz koje ja dolazim, a to je baletna umjetnost. Baletni ansambl Narodnog pozorišta je jedini profesionalni u cijeloj državi BiH. Nakon rata naš ansambl ostao je sa prepolovljenim brojem radnih mjesta, došlo je do situacije da nije moguće popuniti sav taj nedostatak, pa mi na neki način preživljavamo i borimo se da ta umjetnost opstane. Suštinski gledano, ona je jedna od najugroženijih u BiH, ima tradiciju staru oko 70 godina, a stalno se nalazi na ivici preživljavanja. Ono što je pogodovalo negativnom trendu zapošljavanja u Baletu je činjenica da je u međuvremenu ukinut beneficirani radni staž kojeg su umjetnici imali. I vi sad imate situaciju da naši umjetnici u 60. i 65. godini trebaju preuzeti teške zadatke, vrlo zahtjevne, što naprosto nije moguće jer je balet umjetnost mladosti. Ključno je da imaju beneficirani radni staž koji će omogućiti umjetnicima da odlaze u dostojanstvenu penziju, ne od 300 KM, i mi moramo iznaći sredstva da omogućimo rast i razvoj ove umjetnosti."
A novca očito ima...
„Novca itekako ima, što se može vidjeti po nevjerovatnom podatku na kakve smo projekte, socijalna davanja i zapošljavanja izdvajali. Kod nas je problem to netransparentno trošenje novca iz budžeta koji nije u skladu sa prioritetima. Mi smo izdvajali novac za pomoć ljudima, ali to nisu sistemska rješenja i mi bismo trebali taj budžet usmjeriti prema stvarnim i realnim potrebama. To se može i mora uraditi prije svega na osnovu analize. Predviđeno je već 2015. da se uradi socijalna mapa, za koju je nedavno izdvojeno 66 hiljada KM budžetskog novca. Ekspertni tim koji je trebao da izradi tu mapu je nikad nije uradio, a ona je izuzetno važna i ne može se ograničiti na mali uzorak ljudi, već na sve socijalne kategorije od kojih su neke već korisnici socijalnih davanja. Tako ćemo dobiti sliku kakva je naša socijalna situacija i koje sve kategorije mi trebamo sufinansirati. Ili ako nisu u stanju da izrade tu socijalnu mapu, nek vrate novac, a mi ćemo je, građani, uraditi volonterski...“
Foto: Platforma za progres
Šta ćete onda promijeniti kad Vi uđete u Skupštinu?
„Moj fokus neće biti samo na kulturi, iako je ona po meni jedna od najvažnijih oblasti. Onoliko koliko država ulaže u kulturu, toliko je ona na civilizacijskom nivou viša, a mi sada nismo na nekom nivou svijesti ili razvojnom nivou po tom pitanju. Ono što će biti u mom fokusu je i nelegalna gradnja u Kantonu Sarajevo. Mi sada svjedočimo desetinama hiljada nelegalno izgrađenih objekata, a našim građanima/kama nije jasno ko suštinski ima koristi od takve gradnje. Vrlo je važno poduzeti sve mjere da se ta gradnja konačno zaustavi i da ta riječ legalizacija izbaci iz naše terminologije, jer da bi mi nešto legalizirali konstatno puštamo nešto što je nelegalno. Došli smo u situaciju da se moramo ozbiljno pozabaviti zaustavljanjem nelegalne gradnje, legalizacijom objekata koji ne smetaju daljem planskom širenju grada i infrastrukture. Za takve objekte treba postaviti rok, a objekte koji su u vodozaštitnoj zoni nipošto i nikako legalizirati već sazvati stručni tim koji će utvrditi da li su takvi objekti ikada smjeli biti građeni.“
Za to će se morati čuti i glas građana...
„Ono što je moja želja je i sigurno ću na tome raditi je jačanje civilnog društva, da omogućimo građanima više mogućnosti da se oglase i zaustave određene nelegalne gradnje i prije nego što slučajevi dođu do Tužilaštva KS. Sada smo imali primjer gradnje terminala na Dobrinji gdje su građani vrlo ozbiljno pristupili tom problemu, prikupili ogromnu dokumentaciju i obratili se svim službama koje su uključene u izdavanje odobrenja. I nisu na kraju uspjeli, a terminal je izgrađen u trećoj vodozaštitnoj zoni i ništa se nije moglo uraditi da se to zaustavi. Inače građani koji žive u blizini benzinskih pumpi kažu da se stalno u zraku osjećaju ta benzinska isparavanja. I zna se ko je dozvolio da se to izgradi u vodozaštitnoj zoni... Građani su se obraćali i ministru Deliću, načelniku Efendiću, premijeru Forti, što nama svima ukazuje na to da koliko god su se vlade mijenjale, politika očigledno nije i niko se nije imao hrabrosti da se uhvati u koštac s tom gradnjom. Ne izuzimamo ni mogućnost da je sam vlasnik povezan sa određenim političkim partijama. Ta priča treba da se privede kraju, ovaj slučaj je predat Tužilaštvu i ja se nadam da će građani pobijediti ovaj put.“
Vi ste i do sada bili glasni u kritikama zbog naših dugogodišnjih problema sa zagađenjem zraka i vode. Kako vidite cjelokupnu situaciju i gdje je rješenje?
„Rješenje je insistiranje, sigurno s moje strane, da se zaustavi nelegalna gradnja, jačanje inspekcijskih službi, konačan rok za legalizaciju objekata. To je velik i ozbiljan problem i ja sam spremna uhvatiti se u koštac s tim i time se baviti. Što se tiče pitke vode, upoznati ste sa problemom nevjerovatne gradnje na Igmanu i Bjelašnici i krčenja šume, da imamo jedan klasični primjer ekocida na našim najljepšim olimpijskim planinama gdje Sarajlije idu na čist zrak da se odmore, a gdje sada idu u praktično grad. I šta je ta gradnja uzrokovala? Da taj poroznI krečnjački sastav tih planina, da usljed tolike gradnje ta 20-ak kilometara duga kanalizaciona mreža, koja je građena da podnese kapacitet objekata iz vremena Olimpijade, i njeni kolektori ne mogu podnijeti teret opterećenosti tolikih stambenih jedinica, pa se sve te vode uključujući i kanalizaciju slijevaju u naša izvorišta vode i mi sada pitku vodu više nemamo.
A što se tiče te gradnje na Igmanu i Bjelašnici, nijedan od tih objekata nema okolišnu dozvolu, bez koje se nije smjelo ni graditi, a da se planira nastavljati i dalje graditi i krčiti šuma, što nama suštinski ništa ne donosi – ni turizam ni zapošljavanja ni očuvanju okoline.
Osvrnula bih se i na odluku koju trebaju donijeti o vodozaštitnoj zoni u Saraj-polju koja je vrlo opasna i ja je sigurno neću podržati ukoliko uđem u Skupštinu, jer predviđa smanjenje vodozaštitne zone i samim tim legalizaciju svih objekata koji su u njoj.“
Govorili ste o netransparentnosti trošenja novca, nelegalnoj gradnji i drugim primjerima koji nas vode ka jednoj zajedničkoj imenici – korupcija. Za nas kažu da smo jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Kako bismo to riješili konačno?
„Nelegalna gradnja je sigurno povezana s tim i nijedna vlada se ne hvata u koštac s tim. Imamo i primjer rekonstrukcije tramvajske pruge, vrlo pohvalan projekat i nužan, ali je ugovor tajan, a mi ne znamo koliko će nas koštati svaki dan prekoračenog roka. Nedopustivo je sve to na što ide novac od građana i sve mora biti apsolutno transparentno, kao i da se nešto sa javnih rasprava usvoji, zašto njihovim zahtjevima nije udovoljeno. Od nas se traži da budemo aktivni, a kad se oglasimo ništa. Ako neka velika grupa potpiše peticiju ili se bori protiv izgradnje malih hidroelektrana, ne može vlast šutjeti i nemati za to sluha.“
I vlast bi trebala da pokaže odgovornost za takve svoje postupke?
„Kada se dogodilo da naše društvo postane partitokratsko, jer vi ste sigurno čuli da je neka stranka dobila određenu oblast poput zdravstva itd, samo to viđenje je suludo. Dakle, mi ne tražimo najbolje stručnjake za tu oblast, već koga iz svojih redova tu postaviti. Zbog toga imamo vrlo malu ili nikakvu individualnu odgovornost jer iza njih stoje stranke koje ih štite, pravosuđe ne radi svoj posao, a oni koji su čak i na sudu zbog određenih nelegalnih poslova su danas nosioci listi. Mi smo došli u situaciju da se vlast, umjesto da nam rješava probleme, nama ruga. Mi smo njima sada bitni samo u predizbornoj kampanji, a kasnije smo im smetnja. I to je zaista vrlo zabrinjavajuće... A odgovornost se konačno mora početi uvažavati. Moj će rad uvijek biti transparentan i ja ne mislim građane zamajavati ni kulama ni gradovima.“
(S. Hodžić)
