Bosnia and Herzegovina

Borislav Pekić: Zlatno runo literature

Pišući negdje o starom prijatelju, Mirko Kovač je ovako opisao Borislava Pekića, pisca rođenog prije tačno devedeset godina: “Ako smo imali kojeg aristokrata među piscima, onda je to bio Borislav Pekić. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja“.

Ovog februara se navršilo devedeset godina od rođenja Borislava Pekića (1930-1992), kao i tačno pet i po decenija od njegovog trijumfalnog ulaska u književnost. Godine 1965, naime, Pekić je objavio svoju prvu knjigu - roman Vreme čuda. Bilo mu je trideset pet godina i već je bio zreo pisac. Vrijeme između svoje osamnaeste i dvadeset i treće godine, kad većina budućih pisaca uživa u bezbrižnoj boemiji studentskog života, Pekić je proveo na robiji. Poslije izlaska iz zatvora studira eksperimentalnu psihologiju, a književnost kao vlastitu sudbinu otkriva zaobilaznim putem, preko filma. Prije nego se pojavio kao romansijer, pisao je sinopsise i scenarije (za filmove Dan četrnaesti i Ne diraj u sreću). U tom smislu, možda i nije nelogično i nepravedno reći da je za mnoge prvi ulaz u Pekićev (književni) svijet išao preko filma, recimo onog koji je punio jugoslovenska kina malo pred raspad zemlje; mislim na Paskaljevićev film Vreme čuda.

Žanr

Oni pak koji su čitali samo jednu Pekićevu knjigu, a kunu se u nju, obično su fanovi Besnila. Sam Pekić se podnaslovom “žanr roman” na neki način ogradio od kontekstualizovanja Besnila u “glavni tok” njegovog opusa, što se vidi i iz nekih intervjua gdje djeluje iskreno zbunjen (i obradovan) pozitivnim prikazima Besnila od ozbiljnih kritičara i u ozbiljnim medijima. S Besnilom je Pekiću zapravo uspjelo ono što nije uspjelo Kišu sa Grobnicom za Borisa Davidoviča - da se čuvajući reputaciju ozbiljnog i umjetničkog relevantnog pisca po tiražu i popularnosti približi Momi Kaporu, Pavlu Pavličiću, Goranu Tribusonu i inim koriferima Crnkovićeve Biblioteke Hit. Amblem toga je i činjenica da će prva izdanja Pisama iz tuđine i Atlantide objaviti upravo Crnković u Hitu. Žanrovski Pekić, onaj koji je napisao Besnilo, za većinu čitalaca ove knjige nije bio važan kao disident Pekić, antikomunista Pekić, odnosno “pravi Pekić” čija je aura obasjala Paskaljevića i Idole, kojima je Pekić bio nadahnuće za naslov famoznog albuma Odbrana i poslednji dani.

Opus

Za najveći dio Pekićevih akademskih proučavalaca i književnih kritičara, do 1983. godine (kad je Besnilo prvi put publikovano) on je već bio klasik. I Vreme čuda i Hodočašće Arsenija Njegovana i Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Kako upokojiti vampira i Odbrana i poslednji dani i najveći dio Zlatnog runa (prvih pet tomova) već su bili objavljeni, uz silne fanfare pohvala. (Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je u tom vremenu Pekić jedan od najproduktivnijih i najizvođenijih jugoslovenskih dramskih pisaca.) Nakon Besnila, međutim, ako izuzmemo dovršavanje Zlatnog runa, odnosno objavljivanje posljednja dva toma, najveći dio Pekićevog fikcijskog opusa nastavlja se na brazdu započetu Besnilom: tu, naravno, mislim na romane 1999. i Atlantida.

Priče

I tu je još i knjiga koja je u dobroj mjeri maketa i paradigma cijelog njegovog opusa, jedina Pekićeva knjiga priča: Novi Jerusalim (s podnaslovom Gotska hronika), prvi put objavljena u Nolitu 1988. godine. Na primjeru Novog Jerusalima mogao bi se napisati veliki esej o Pekićevom odnosu prema Danilu Kišu. Božo Koprivica je negdje već primijetio da je Novi Jerusalim nezamisliv bez Enciklopedije mrtvih. Kišovu ideju o zbirci priča koja istorijski obuhvata nekoliko hiljada godina, a geografski se prostire po cijelom svijetu Pekić programski usvaja.