Bosnia and Herzegovina

Branko Bačanović: Dizajner stoji iza svog rada

Branko Bačanović Bambi jedan je od istaknutih bosanskohercegovačkih autora u oblastima grafičkog dizajna, kako u Bosni i Hercegovini tako i u inostranstvu. O značaju i vrijednostima njegovog rada svjedoči niz nagrada i važnih priznanja koje je dobio tokom višedecenijskog stvaralaštva, kao i učešće na brojnim domaćim i međunarodnim selektivnim izložbama.

Dizajnerski plakat

Reprezentativna, retrospektivna izložba, koja je postavljena u svim izložbenim prostorima Gradske galerije Collegium Artisticum (na površini većoj od 1.000 kvadratnih metara) obuhvata skoro dvije stotine radova iz bogatog i raznovrsnog umjetničkog opusa autora, a biće krunisana promocijom knjige-monografije “Grafički kontinuiteti 1977-2017”, koja na vjerodostojan način, uz tekstove nekoliko autora i reprodukcije mnogobrojnih radova, uistinu predstavlja svojevrsno zaokruženje jednog predanog i plodotvornog rada.

image

Reprezentativna, retrospektivna izložba, koja je postavljena u svim izložbenim prostorima Gradske galerije Collegium Artisticum

U Collegiumu Artisticumu postavljena je Vaša izložba “Grafički kontinuiteti” koja obuhvata četrdeset godina Vašeg rada, volio bih da se vratimo na Vaše početke, kako ste ušli u svijet dizajna krajem sedamdesetih, kakav je dizajnerski uticaj tada bio u Jugoslaviji i u Sarajevu?

- Akademiju sam završio 1977. godine. Što se tiče situacije kod nas, u BiH, to je bilo puno manje izraženo. Nisu još bila oglasna mjesta, nije postojala Akademija, onda je otvorena tek 1972. godine, ja sam ‘73. upisao Grafički dizajn. Moj diplomski rad odnosio se na Pozorište u pokretu. Pozorište koje nije htjelo da bude konvencionalno kao ostala pozorišta i to me je zainteresovalo, tako da je prvi moj rad bio na vizuelnom identitetu Pozorišta u pokretu. To jeste postojalo u Jugoslaviji, ali ja sam nekako prvi ovdje počeo da uvodim tu vrstu dizajniranog plakata u pozorište.

Mi smo nekada imali kritičare koji su od predstave znali pohvaliti samo plakat, ali plakat se generalno kod nas doživljavao rijetko kao dio pozorišne predstave?

- Nije se doživljavao kao dio pozorišne predstave. Ja sam, ne samo ja, zahvaljujući tadašnjim direktorima pozorišta Ivanu Foglu, Slavku Šantiću, dramaturgu Gradimiru Gojeru i ostalima, imao priliku da pokažem tu vrstu izraza. Tada su, poslije Pozorišta u pokretu, kad je ono napravilo od znaka cijeli taj vizuelni identitet, s time krenuli i Kamerni teatar, i Narodno pozorište, Pozorište za mlade i tako dalje. To je već postojalo u nekim sredinama, kao što su Ljubljana, Beograd ili Zagreb. Mada ni tamo nije bila sjajna situacija. Moram tu da spomenem izvanredne dizajnere Matijaža Vipotnika u Sloveniji, pionira dizajna za pozorište, Mihaila Arhovskog u Zagrebu, Borisa Bučana, izvanrednog dizajnera svjetskog glasa. Pozorišni plakati su do kraja sedamdesetih u Sarajevu bili tek informacija o predstavi, vrlo malog formata, u frizerskim salonima su uglavnom bili izloženi. Kao oglas, jedna blijeda informacija. Zahvaljujući pomenutim ljudima iz teatra, otvorio se prostor da radim plakate za sarajevska pozorišta. Tako da je to krenulo i trajalo je do poslije rata. Danas, čini mi se, da se to dosta izgubilo. Ne kažem da danas nema dobrih pozorišnih plakata, ali nema vizuelnog identiteta koji na plakatu jasno pokazuje kojem pozorištu taj plakat pripada.

Radili ste i filmske plakate?

- Nisam mnogo radio filmske plakate. Uglavnom sam to radio za prijatelje. Vefik Hadžismajlović, Nenad Dizdarević, Emir Kusturica, Dubravko Bibanović. Napravio sam možda desetak tih filmskih plakata, a, eto, oni su svima nekako interesantniji. Jer sam napravio dva plakata za kultne filmove “Otac na službenom putu” i “Sjećaš li se Doli Bel”. Za ovaj potonji praktično nisam ja napravio prvi plakat za naša kina. Prvi je napravio Ismar Mujezinović. Film je otišao u konkurenciju za nagradu Oscar. Emir me je pitao šta mislim da bi bilo dobro, a meni je profesor bio Mersad Berber, kod njega sam u ateljeu vidio izvanredne te slike koje su bile vezane za Sarajevo i ja sam izabrao jednu. To je groblje na Alifakovcu, sa jednim ženskim likom koji je upravo odgovarao tom kontrastu između tog starog groblja i te figure djevojke. Taj motiv sam uzeo u realizaciji ovog plakata. Drugi plakat je bio za film “Otac na službenom putu”. Interesantno je da je taj plakat dobio prvu nagradu prije nego što je film i prikazan na izložbi u Collegiumu Artisticumu. To bi bilo to što se tiče mog rada na filmskom plakatu.

Katalog Vaše izložbe izgleda zaista impozantno, ali zanima me zašto ste se baš odlučili za ovaj negativ na naslovnici?

- To je nastalo od jedne skice, na njoj je bio i pozitiv i negativ. Mislio sam da li da ostavim taj negativ i onda sam se sjetio, to mi je jedna moja prijateljica ispričala, Ibzen kada je režirao i naravno napisao predstavu “Pegint”, u toj predstavi bio je jedan lik koji se stalno kretao po sceni, kritičari su ga poslije prikazivali kao sotonu, demona, a kad su pitali Ibzena ko je taj čovjek, on je rekao: nemam pojma. Zato sam i ostavio to.

Imate jednu seriju od tri plakata na kojoj se pojavljuje i Hamlet, zanimljiva je to priča, jer su to plakati sa kojima ste učestvovali na konkursu Centralnog komiteta Saveza komunista BiH.

- Ja inače nisam radio takozvane političke plakate, jer smatram da dizajner treba da stoji iza onoga što radi. A tad, tih godina, pogotovu u politici poslije Titove smrti, već se moglo naslutiti ono što se, nažalost, kasnije i desilo. Ali sam se javio na taj pozivni konkurs. Sistem je bio taj da mi, nas desetak dizajnera, izaberemo tri rada i onda će komisija u CK da izabere jedan.

image

Pojavom novih medija plakat je opet ostao kao jedan šarmantni dio vizuelnog identiteta

Crvena zvijezda

Ta godina je bila godina pojave Halejeve komete. Izabrao sam tu kometu kao zvijezdu padalicu koja donosi promjene, loše ili dobre, u našem slučaju, ispostaviće se, uglavnom loše. Napravio sam tu zvijezdu crvenom, sa srpom i sa čekićem, i sa jednim duginim repom, vrlo veselo onako. Na jednom plakatu kometa pada na hljeb i sol, što je simbol dobrodošlice. Drugi je plakat bio taj na kojem sam se ja obukao u kostim Hamleta, jer niko drugi nije htio, držeći Jorikovu lobanju, ta zvijezda padalica zabija mi se negdje u glavu. Treći plakat izgleda izuzetno veselo, praktično osam tih zvijezda sa srpom i sa čekićem kao raketa kad se rasprskava. Dakle, vrlo veseo plakat, ali tu sam nagovijestio raspad koji se kasnije desio. Moj stav tada je bio upozoravajući, jer se već na neki način osjetilo sve ono što dolazi. Počeli su već nacionalizmi. Kada sam ja to napravio, pošto smo morali između sebe izabrati najbolje plakate, kolege su skočile na mene, da ih sad ne nabrajam koje, da sam protiv države, da sam protiv partije i slično. CK nije rekao ništa, uredno si mi platili i nije bilo nikakvih problema. Ja sam isti taj plakat donio na izložbu u Collegiumu i tamo su neke kolege isto reagovali burno, išli su kod sekretarice, govorili kako to treba prijaviti policiji. Međutim, zahvaljujući žiriju, koji je bio kompetentan, ja sam za te plakate i za plakat “Oca na službenom putu” dobio nagradu. Sve te kolege su kasnije, ovim promjenama koje su došle, nastavili svoj put, samo su se prekoprcali i počeli praviti plakate sa novim važećim simbolima. A ja sam ostao da radim ono što sam i prije toga radio. Ne pripadam nikakvoj partiji i ne mogu da stojim iza političkih plakata.

Da li plakat danas​ doživljava krizu zbog novih medija?

- Pojavom novih medija plakat je opet ostao kao jedan šarmantni dio vizuelnog identiteta. On ipak ostaje i poslije predstave. Dakako, plakat govori i o vremenu u kojem se sve to događalo.