Bosnia and Herzegovina
This article was added by the user . TheWorldNews is not responsible for the content of the platform.

"Kod večite slavine" na Teatar festu: Umjetnički uspjela predstava za odabrane

BANJALUKA - Predstava "Kod večite slavine", rađena po tekstu velikana srpske književnosti Momčila Nastasijevića i u režiji Sonje Petrović, izvedena je na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) u srijedu uveče, četvrte takmičarske i ukupno pete noći 24. izdanja Teatar festa "Petar Kočić".

Predstava je izvedena u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Centra za vizuelnu kulturu Novi Sad, a ansaml su predvodili Sonja Isailović, Stefan Vukić, Bojana Milanović i Vukašin Ranđelović. 

Ovi glumci igrali su i u komadu "Ko je ubio Dženis Džoplin?", koji je prošle godine pobijedio na Teatar festu i tada, blago rečeno, oduševio banjalučku publiku.

Ako znamo da je predstavu o Džoplinovoj postavila ista rediteljka kao i komad "Kod večite slavine" i ako znamo da je Nastasijevićevom dramom osvojila nekoliko nagrada na ovogodišnjem "Sterijinom pozorju", očekivanja banjalučke publike bila su zaista velika. Ta očekivanja svakako su opravdana u umjetničkom smislu, međutim opšteg oduševljenja među prisutnima ovaj put nije bilo.

Ovu činjenicu lako je obrazložiti uživanjem prisutnih u melodiji Nastasijevićevog jezika i u melodiji izvedenih pjesama sa scene. Lako ju je obrazložiti i prepuštanjem mitskom, folklornom, ako hoćemo i zaumnom, među publikom. Obrazložićemo je i divljenjem simboličkom i zanatskom prilikom gledanja komada. Recimo, providne zavjese na sceni naglašavaju višeslojnost ove priče, a velika mrlja u obliku krvi u pozadini scenografije breme je nasilih odnosa među ljudima u različitim vremenima. Vidjeli smo tu i bijeli luk kao simbol zaštite potomaka od uroka, jabuku kao simbol grijeha naših praotaca, vodu kao simbol vječitog života, ponovnog rađanja itd. Bilo je zaista mnogo detalja kojima obiluje komad. U zanatskom smislu, Sonja Petrović i ovaj put pokazala je zašto je jedno od najboljih i najnagađivanijih rediteljskih imena srpskog teatra među mlađim generacijama.

U predstavi smo gledali scene suicida, ubistva, slilovanja, incesta i tuče, za koje su pronađena više nego efektna rješenja. Scene u kojima Roman (Stefan Vukić) čerupa Ćopanovu (Vukašin Ranđelović) metlu, a ovaj drugi se hvata za glavu i pada ili kada Sirčanin (Miloš Lazić) i Podoljac (Stefan Starčević), okrenuti jedan prema drugom, sijeku i bodu jabuke noževima kako bi prikazali međusobno ubistvo, scene u kojima gazda Rapa (Stefan Vukić) udara u daire dok na meter od njega na podu raširenih nogu leži Tina (Bojana Milanović) prikazujući silovanje, a kasnije i kada Rapa na nekakav konopac kao na ofinger vješa jaknu i polaže glavu prema zemlji dočaravajući samoubistvo, scene su za pozorišne sladokusce.

Zašto ova predstava nije naišla na veliko oduševljenje među prisutnima poput prošlogodišnje "Ko je ubio Dženis Džoplin"? Odgovor je jednostavan - Momčilo Nastasijević nije pisac za široke narodne mase i potreban je značajan intelektualni napor da bi se u sat i četrdeset pet minuta ispratila sama radnja komada. Ovo se možda moglo i izbjeći drugačijim dramaturškim rješenjima u predstavi, ali pitanje je koliko bi ona tada odudarala od originalne Nastasijevićeve zamisli. Radnja počinje pomirenjem sinova Sirčanina i Podoljca, da bi se odmah potom publika vratila četrdeset godina unazad, što saznajemo preko titla. Tokom komada, potom, prisustvovaćemo čestim vremenskim skokovima, a u kojem smo vremenu u određenom trenutku više nam neće biti  predočeno titlom.

Iako briljantna u obje uloge, Sonja Isailović u različitim vremenima biće čas Magdalena, čas njena majka Smilja, kao što je i Stefan Vukić čas Roman, a čas njegov otac Rapa, koji ga je začeo silovanjem. Naravno, tumačenje više likova od strane jednog glumca u pozorišnoj predstavi uobičajena je pojava, ali kada radnja ne ide hronološki i kada više likova tumače glavni glumci, pri tom igrajući jednu zaista tešku dramu o praroditeljskim grijesima ispričanu specifičnim, melodijskim, simboličkim i folklorno obojenim jezikom Momčila Nastasijevića, to mnogima u publici biva problem. Jasno, radnja nije postavljena hronološki, kako bi se ispoštovao sam pisac. Njegov jezik i melodija (a na melodiji je akcenat čitavog Nastasijevićevog djela) bili su jako važni autorima ovog komada, što je više nego jasno i vjerno dočarano. Selektorka ovogodišnjeg Teatar festa Slađana Zrnić ranije je naglasila da je scenski govor u ovoj predstavi izveden do perfekcije i to se zaista vidjelo, odnosno čulo i prilikom banjalučke izvedbe. Stoga vrijedi pomenuti da je saradnik za scenski govor bio Dejan Sredojević. Melodičnost u jeziku, naglašavamo, nije mana, nego prednost ovog komada, posebno jer je ispraćena i izvedbom muzike na sceni, koja je imala mnogo etno elemenata.

Ovdje podvlačimo paralelu s predstavom o Dženis Džoplin, u kojoj je takođe bend bio na sceni. Autori i izvođači muzike ovaj put bili su Stefan Seethaler, Danijel Seethaler, Filip Grubač, Igor Sakač i Petar Banjac.

Dramaturškinja predstave bila je Mina Petrić, scenografi Željko Piškorić i Mladen Stojanović, kostimografkinja Jasmina Radujko, a pored ranije nabrojanih u predstavi igraju i glumci Mia Simonović, Alisa Lacko, Nina Rukavina, Nenad Pećinar i Dimitrije Aranđelović.

U fokusu komada, kao što je već pomenuto, priča je o praroditeljskom grijehu i posljedicama postupaka naših predaka. Magdalena i Roman su u incestu. Njihova ljubav grešna je jer potiču od dvije majke, a istog oca. Otac je, kako smo već rekli, silovatelj i samoubica. Romanova majka Tina luda je i njeno ludilo parira, tj. paralelno je s Magdaleninim ludilom. Magdalenu je njena majka Tina ostavila i onda je odrasla zajedno s Romanom. Magdalena, međutim, u odraslom dobu  zavoli Romana, a Sirčanina i Podoljca, kao svoje udvarače, zavodi i navodi na dvoboj noževima, koji će završiti ubistvom obojice. Njihovi sinovi se mire i njih gledamo na početku i na kraju komada, koji jasno poziva na, kako je to rediteljka i ranije kazala, suočavanje sa zlom, njegovo priznavanje i odluku da se taj uzročno-posljedični model nasilja prekine. Nasilje koje ne vodi nikud i iza kojeg mogu ostati samo propast ili pomirenje u konkretnim slučajevima prikazano je suptilno, iako je igra ansabla prilikom nenasilnih (da ih tako nazovemo) scena energična i ubjedljiva. Bijes i mržnja su sveprisutni i ovaj komad mračnih tonova uveliko koketira s mitskim, a prenaglašeno mračno i mitsko, osim ako nije prikazano kao triler napeto i neočekivano, nikada nije bilo i omiljeno. Nastasijevićevo djelo, kao i ova predstava uostalom, bave se isljučivo suštinom ljudskog grijeha. Zbog toga bismo, na kraju, rekli da je riječ o umjetnički uspjeloj predstvi za odabrane.