logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo logo
star Bookmark: Tag Tag Tag Tag Tag
Croatia

Strastveno je uskočila u kožu Vraga, smišlja idejne projekte i poručuje: Stanje u Splitu je zatupljujuće, stvara se ozračje mutne žabokrečine. Vrijeme da mlađe generacije preuzmu vodstvo

Rad na predstavi poseban je proces za koji rijetki imaju sluha. Imam sreću da sam našla nekoga tko glatko prolazi sa mnom sve kreativne procese. Možda to možemo zahvaliti njegovoj profesiji, a možda čistoj ljubavi

U svijetu i nije toliko čest slučaj da manekenka modne piste zamijeni kazališnim daskama, a Splićanka Ana Gruica Uglešić (36) pravi je dokaz da se sve može kad se hoće. Još od malih nogu maštala je o glumačkom pozivu, pa njezine prijatelje nije nimalo iznenadilo kad je u rodnom gradu upisala Akademiju dramskih umjetnosti. Svestrana kakva jest, nedavno je postala instruktorica joge, a može se pohvaliti i diplomom Kineziološkog fakulteta, što joj je na daskama koje život znače itekako prednost budući da se s lakoćom igra i postaje netko drugi. U najnovijoj je predstavi, ni manje ni više, uskočila u kožu samog Vraga, što je jedna od Aninin najkompleksnijih uloga u karijeri.

U predstavi "Postolar i vrag" splitskoga Gradskog kazališta mladih glumite Vraga, kritičari tvrde vašu dosad najsloženiju i najveću ulogu. Što vam je bio najveći izazov u njezinu postavljanju?

– Ovo mi je uistinu tehnički najzahtjevnija uloga do sada, stoga kad sam dobila priliku nisam je željela prokockati, nego sam se u ovaj proces upustila strastveno i predano. Rad na ulozi nije solo sport. To je sinergija uprave kazališta, režisera, kolega kao partnera na sceni i izvan nje, te tvoje vlastite obitelji, koja daje operativnu podršku u svakodnevnom životu. Meni su se poklopile sve te sekvence. Potaknuta novim ravnateljem, kolegom Ivom Perkušićem koji je donio fantastično ozračje u kazalište, Sinišom Novkovićem, mladim, ali uspješnim režiserom koji mi je iskazao maksimalno povjerenje, mojim kolegama s kojima vlada obiteljsko ozračje, i vlastitom obitelji, u kojoj imam oslonac i razumijevanje za moj poziv, stvari nisu mogle ispasti loše. Prisutna je i životna zrelost koja mi jasno kaže: "Zaboravi tuđe predrasude o samoj sebi. Uživaj u svojem poslu. Kad ćeš ako nećeš sad!" I eto ga. Imamo hit-predstavu s odličnim ulogama.

Na koje ste se sve načine pripremali da dočarate Vraga?

– Sa Sinišom sam se dogovorila kako to neće biti prvoloptaško rješenje tipa vrag s crvenim rogovima. Zaključili smo da je vrag bespolan, simbolički i doslovno gleda na uzimanje duše kao na dobru i ekspeditivnu poslovnu transakciju. Kako postolar smišlja više načina da izbjegne naplatu računa, tako vrag sve osobnije shvaća taj međusobni obračun. Postaje sve luđi, naprasniji, bahatiji, domišljatiji...

S obzirom na to da ste osim Akademije dramske umjetnosti završili i specijalistički diplomski studij na Kineziologiji te stekli i zvanje instruktorice joge, koliko vam scenski pokret pomaže u izvedbi ove predstave?

– U ovoj sam ulozi puno koristila tijelo kao alat. Od disanja iz dijafragme, smijanja, te ludih promjena raspoloženja koje se manifestiraju preko tijela vraga, do zahtjevnih plesnih sekvenci. Sve su to plodovi dugogodišnjeg rada na fizičkoj pripremi glumca, koja je ujedno i moja vječna opsesija. I diplomski rad na studiju, kao i završni rad na edukaciji u jogi bili su fizička priprema glumca. Pokret, svijest o tijelu, kao i fizička kondicija iznimno su bitni za ostvarenje glumačke kreacije.

Postoji li neka scena koju vam je bilo teško izvesti?

- Scena u kojoj je postolar prvi put prevario vraga izgleda kao mini verzija egzorcizma. U toj sceni potrošim jako puno energije na pokret, ekspresiju i na glas. Ajmo reći da je to jedna od zahtjevnijih scena. I songovi u komadu iziskuju fizičku spremnost. Zamišljeni kao male, bombastične, rock točke jako su iscrpljujuće.

Jeste li pobornica slavljenja Halloweena – Noći vještica?

– Razumijem i poštujem čovjekovu potrebu da jednom godišnje bude netko drugi, i nemam ništa protiv te vrste relaksacije, pogotovo ako je riječ o zdravoj zabavi. Osobno mi je svaka vrsta maskiranja glupa i dosadna. Nikad nisam voljela maškare, ni kao dijete. Možda mi je stav pomalo i licemjeran jer, eto, upravo sam ja ta koja se na svakodnevno maskira. Noć vještica ne podržavam. Slavljenje smrti, zla, mrtvaca i slično na jedan tako banalan način za mene je pogano i neprihvatljivo.

Koje biste svoje predstave voljeli izdvojiti?

– Definitivno "Orestiju" sa Splitskog ljeta, u režiji Dejana Projkovskog, koja je osvojila i Nagradu hrvatskoga glumišta za predstavu u cjelini. Potom i dramu "Kaligula/Britanik", također sa Splitskog ljeta, u režiji mojeg profesora Gorana Golovka. Sretna sam jer je predstava "Vlaška posla" postavljena prije šest i pol godina u privatnoj produkciji Hit teatar još uvijek živa i aktualna. Pri kraju rada i nastajanja je i predstava "Men' se čin' da je meni najgore", za koju će tekst i režiju potpisati Arijana Čulina. U ovoj sezoni čekaju me i preostala dva premijerna naslova u GKM-u. "Splićani" u režiji Lea Leme, kao nastavak na sada već kultnu predstavu "Splićanke", kao i premijera "Knjiga za svaku ženu", kao autorski projekt Darija Harjačeka, o pitanjima bontona i ima li taj pojam više ikakvu vrijednost.

Spomenuli ste "Splićanke". Tu je predstavu pogledalo više od 12.000 ljudi. U čemu je tajna te hit-predstave?

– Dakle, riječ je o predstavi kabaretske forme, s pametnom i promišljenom podjelom uloga prema glumačkom habitusu. Tekst je zajednički autorski projekt glumica i režisera Leme. Tajna ove predstave je energija koju mi kao glumice dajemo publici. Ovdje se radi o dvosatnoj, ludoj vožnji psihom žena našega grada i mentaliteta. Predstava je prihvaćena kako u Splitu, tako i u svim gradovima u kojima smo bili. O snazi ovog showa svjedoči i sve veća potražnja za ulaznicama, koje se prodaju na principu "od usta do usta", a od toga nema većeg komplimenta. U planu su nam i gostovanja od Metkovića, Šibenika, Zadra, Rijeke, Zagreba do Beograda. Posebno se veselimo nastupu u Zagrebu jer idemo u koncertnu dvoranu "Lisinski". Pazite, govorimo o velikoj dvorani kapaciteta 1600 ljudi. To će biti predstava zvana "tko preživi, pričat će".

Na što ste sve spremni da dobijete ulogu? Biste li se, primjerice, ošišali na nulericu?

– Na nulericu sam se šišala iz čistog hira za vrijeme trudnoće, pa bih onda sigurno i za ulogu. Zapravo, više me je zanimalo imam li hrabrosti za takav potez, pa se pokazalo da imam.

Izgleda kao da ste u najboljem periodu svoga glumačkog stvaralaštva. Kako je to biti glumica u Splitu?

– Potpuno sam posvećena kazalištu. Naravno, to nije samo moj osobni odabir, nego splet životnih okolnosti. Život u Splitu jako limitira glumačke kapacitete. Osim Splitskog ljeta i tri službena kazališta, ne događa se gotovo ništa. Imam tu ludu sreću da sam nastupala na svim Splitskim ljetima od 2005., osim tri godine kad sam bila na zagrebačkoj adresi. Također ulazim u desetu godišnjicu kao zaposlenica GKM-a. Pomirena sa splitskim stanjem uma, realno sagledavajući stvari, živim kvalitetan poslovan život. Da se razumijemo, daleko je to od naših snova iz dana akademije. Život nam je svima razbio taj ružičasti balon u kojem smo živjeli kao mladi umjetnici puni ludog entuzijazma u fakultetskim danima. Stanje u gradu je zatupljujuće. Vladajući, ovi, oni ili ti, nemaju sluha za umjetnost. Stvari se kotrljaju po inerciji. Stvara se ozračje mutne žabokrečine. Mislim da je vrijeme da mlađe generacije preuzmu vodstvo, da se naprave revolucionarni potezi, da se izborimo za to da se umjetnost stvori na mapi grada, jer ona postoji u ovom gradu, ali je nevidljiva. Imam i neke idejne projekte za koje vjerujem da ću imati i snage i volje i provesti ih u djelo.

Već neko vrijeme živite u Splitu. Biste li se ikad vratili na selo gdje ste proveli djetinjstvo?

– Inače, ja sam rođena i odrasla sam u Splitu. Svoje selo Sitno Gornje često spominjem iz ogromne ljubavi prema svojim genima, korijenima i zbog činjenice da se ne sramim radničkog, seljačkog podrijetla svojih roditelja, baka i djedova. Biti pošten čovjek sa sela, usađenog zdravoseljačkog odgoja u kojem su dva i dva četiri, trebalo bi svakome biti na ponos. U današnjem svijetu uvrnutih vrijednosti, biti sa sela je sramota. Baš zato inzistiram na toj priči, iako u meni ima itekako satkane ulice iz onog vojnog kvarta na Trsteniku u kojem sam odrastala. Moji su roditelji domari u planinarskom domu Mosor već trideset godina i ta je planina, skupa s naša dva magarca, odškolovala i nas tri sestre. Sigurno se pod stare dane planiram vratiti u moje selo, među moje ljude, rodbinu, s pogledom na Split kao na dlanu, zdravom klimom i plodnom zemljom. Sve sam bliže spoznaji da su jednostavne stvari i odnosi najdragocjeniji.

Što za vaš posao govore suprug Boran Uglešić, ugledni splitski psihijatar, i sin Marat Ivan?

– U suprugu imam bezrezervnu podršku. Kod nas je sve jasno. Rad na predstavi poseban je proces za koji rijetki imaju sluha. Imam sreću da sam našla nekoga tko glatko prolazi sa mnom sve kreativne procese. Možda to možemo zahvaliti njegovoj profesiji, a možda čistoj ljubavi. A možda kombinaciji ta dva pojma. Što se Marata tiče, nikad me nije gledao u predstavi, ali je počeo shvaćati koncept. Za njega se mama igra i zabavlja ljude, što i nije daleko od istine.

Nedavno ste rekli da planirate crkveno vjenčanje. Kako ga zamišljate?

– Ne bih o takvoj vrsti intime. Ljudima je već slabo. Te se udala, te se rastala, te se sastala... Razumijem da ih na neki uvrnuti način zanima moj privatni život, ali često bude krivo interpretiran. Stoga o vjenčanju o tom potom.

Pojadate li se ikad Boranu, pitate li ga za neki stručni savjet?

– Mi smo bračni par. Oni se inače jadaju jedno drugome. Ne na stručnoj bazi, nego onoj partnerskoj.

Čini se da su muškarci slabi na vas, još iz vremena kad ste postali prva pratilja Miss Hrvatske i prvi se put predstavili javnosti. Je li vam se bilo teško obraniti od svih tih uleta? Pamtite li neki koji vas je baš uspio oboriti s nogu?

– Život mi je svaki dan preintenzivan i preburan da bih trošila vrijeme na prošlost. Vjerujte mi da mi se nekad čini da imam amneziju. Malo se toga sjećam i malo toga iz prošlosti zaokuplja moje misli. Više sam koncentrirana na planove za budućnost, ciljeve i njihovo ostvarenje. No, sigurna sam da ništa ne bih mijenjala. Prvenstveno jer je glupo željeti mijenjati nešto što se ne da promijeniti. A potom i zbog toga što nikad ne bih znala što želim da ne znam što ne želim. Uglavnom, sve je pripadalo svojem vremenu i bilo je lijepo dok je trajalo.

Što još niste ostvarili u životu, a voljeli biste?

– Puno toga. Samo žalim što je život prekratak da isprobam sve što me zanima.

Koje sadržaje nikako ne propuštate na televiziji?

– Doku TV i History Channel obožavam. No ako mi je do potpune relaksacije, biram sve emisije o kuhanju i preuređenju kuća jer ih smatram opuštajućim, edukativnim i kreativnim. Ne gledam domaće serije ni reality emisije.

Što volite gledati sa suprugom i sinom?

– Oboje volimo kuhati i imamo istu estetiku. Zato često skupa gledamo navedene programe. Marat je još mali, on bira crtane filmove.

Koje voditelje volite?

– Ne gledam našu televiziju pa ni nemam favorita među voditeljima. Inače, kad se želim odmoriti od buljenja u društvene mreže, čitam knjige. Sljedeći pothvat koji planiram je pretplata na jedan od onih kanala koji vrve vrhunski produciranim stranim serijama. Obavljam takozvanu pripremu za splitsku zimu.

Themes
ICO