Danilo Novović – između grada i planine /
Podgoričanin Danilo Novović tragajući za slobodom prešao je dug put od gradskog urbanog momka do čovjeka koji živi na planini
Svi ponekad osjetimo zasićenje od betona, gradske vreve, saobraćaja, kancelarije, zgrada, ljudi… U tim trenucima razmišljamo da pođemo u šumu i više nikada se ne vratimo u civilizaciju. Koliko puta smo u tim trenucima željeli kuću u prirodi, čist vazduh i punu baštu.
Podgoričanin Danilo Novović je o tome razmišljao mnogo puta. Ali tek kada je pandemija prije dvije godine stigla u Crnu Goru, misli su se pretvorile u djela. Iako je važio za „urbanog momka“, ili kako bi neki rekli „hipstera“, Danilo je odlučio da beton i ulice zamijeni livadama i šumama Gornjeg Sela, u blizini Pljevalja.
„Znaš li šta je za mene sada saobraćaj? Kada vidim semafore ili gužvu? Poludim. Nemam više strpljenja. Potpuno sam se odvikao“, kaže Novović za Caffe Montenegro.
Kako je sve počelo?
Danilo se godinama uspješno bavi fotografijom. Kroz njegov objektiv zabilježeni su mnogi najsrećniji trenuci, poput onog „sudbonosnog da“. Međutim, iako je našao posao kojim će se baviti do kraja života, dugo je tražio život koji će ga učiniti srećnim.
Rođen i odrastao u Podgorici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Medicinsku je upisao nevoljno – više je želio da razvija sopstveni talenat za crtanje. Ali poticao je iz porodice zdravstvenih radnika. Tako da su roditeljska očekivanja imala jak uticaj.
U umjetnosti je tražio slobodu. Zbog toga se u fakultetskim danima bavio muzikom. Studirao je informatiku i tehnologije, ali ubrzo je vidio da to nije njegova budućnost. Nije sebe mogao zamisliti zakovanog pred računarom. Kroz muziku je upoznao noćni život grada i vidio je da takav život nije za njega.
Ćerka mu je najveća podrška
Danilova ćerka Kalina takođe je veliki ljubitelj prirode. Ona je jedan od pokretača ideje za život na selu.
„Jednom dok smo boravili ovdje na imanju, prije nego sam krenuo u ovu priču, pitala je: ’’Tata, zašto ne živimo na selu?“, priča on.
Sa ćerkom je, tvrdi, često u prirodi. Zajedno idu da kampuju, na planinarenja, ali i na ekološke proteste. Često dolazi kod njega, da uživa na planini.
Ali za sve vrijeme odrastanja postojalo je jedno mjesto. Gornje Selo, gdje je rođen njegov otac. Odakle vuče korijene. Na tom selu provodio je gotovo sve slobodno vrijeme svog djetinjstva.
„Tamo sam otkrio slobodu. Jedino sam tamo sa babom i đedom bio istinski slobodan i povezan sa prirodom. Pomagao im oko seoskih poslova. Od osme godine sam sa njima brao gljive i naučio da ih raspoznajem“, pojašnjava Novović.
Kada se oženio i postao otac male Kaline sve se promijenilo. Od svoje ušteđevine kupio je profesionalni aparat. Ponovo se vratio umjetnosti. Ono što mu je davalo mali osjećaj slobode. Talenat za crtanje pomogao mu je da savlada kadriranje, kompoziciju, odnos svjetla i sjenki u fotografiji. Ubrzo postaje i prepoznatljiv fotograf. Ali roditeljski život, gradska vreva, posao, žurba, učinili su da zapostavi ono dječačko u sebi. Ono šta je osjećao u Gornjem Selu. Ali stalno ga je kopkalo. Redovni odlasci na planinarske ture ili izlete u prirodi bile bi njegov bijeg od svakodnevice.
„Posao mi je takav da nisam morao da budem u gradu, mogao sam da ga obavljam sa bilo kog mjesta. Maštao sam dugo o tome da živim negdje daleko od grada, nekomfornim životom. Gornje Selo je već neko vrijeme bila opcija“, priča Danilo.
Konačno slobodan
Pandemija 2020. je prelomila. Odlučio je da ode u selo i radi na obnovi đedovog imanja. Kao gradsko dijete nije znao mnogo o seoskim poslovima i održavanju imanja. A u Gornjem Selu je bilo posla. Međutim, tu je bio otac da ga nauči.
„Bio je gore sa mnom prvih petnaestak dana i naučio me je mnogo toga. I on mnogo voli selo i seoske poslove, ali život ga je odvukao u grad i pomirio se sa tim. U maju sam došao na imanje, već nakon ljeta sam znao da se ne vraćam u grad“, kaže Novović.
Na imanju oko kuće ima nekoliko objekata, ili kako bi oni rekli, „zgrada“. Kamena kuća koju je podigao đed Radomir i nekoliko drugih objekata – štala, ambar, destilerija, kovačnica, kolibe za drva, sir i meso i garaža za traktor. Đed je bio čuveni kovač u tom kraju. Pa je Danilo od „urbanog fotografa“ u gradu, na selu ubrzo postao poznat kao „kovačev unuk“. U gradu te definiše oblačenje i društvena sredina u kojoj se krećeš, dok te na planini definišu korijeni.
Nakovanj autobusom donesen iz Sarajeva
Njegov đed Radomir rođen je u Gornjem Selu, u drvenoj kolibi na oko 20 ari imanja. Prije gotovo pola vijeka Radomir je odlučio da obnovi tu staru drvenu kuću, u kojoj on danas živi.
Otišao je u Sarajevo i kupio nakovanj. Čeličnu napravu tešku šezdesetak kilograma, nosio je na rukama iz Baščaršije, pješačeći do autobuske stanice. Nakovanj je stigao u Gornje Selo, gdje je Radomir započeo kovačku karijeru. Cijela Pljevlja su kod njega naručivala ili popravljala alat. Nakovanj je danas, kaže Danilo, sentimentalno najvrjednija stvar na imanju.
Oko kuće je napravio dodatne zgrade, a djeci i potomcima ostavio je preko 12 hektara zemlje u Gornjem Selu. Kao nekada đed, tako danas unuk pokušava da udahne novi život selu.
A Novovići njeguju svoje korijene. Kada je rođen njegov otac Milutin posađena je lipa. Danas je to ogromno drvo simbol imanja.
„Nema tačke sa koje se vidi imanje a da se ne vidi lipa, kraljica šume“, kaže Danilo.
Đedov traktor, star preko četrdeset godina, sa ocem je podigao ponovo i osposobio ga za obradu baštu. U bašti ima veliki broj kultura povrća. Stare kruške i šljive posadio je još đed Radomir. Iako stare, i dalje rađaju. Šuma mu daje pečurke i borovnice, a planina vodu. Kao i sve drugo, kulinarstvo mu takođe ide od ruke. Šta je naučio u gradu, na selu je usavršio. Sada gore pravi svoje džemove i peče rakiju.
„Ovdje je potpuno drugačiji život. U gradu ideš u prodavnicu da kupiš šta ti treba, ovdje dosta stvari razmijeniš sa komšijama. Dok trgovinu obavljam kada siđem u grad, ili neko iz grada dođe do mene“, kaže Novović.
Na selu je, priča Danilo, potpuno drugačija dinamika nego u gradu. Sve mora da se planira. Ukoliko vam je u gradu potrebno grijanje klimu možete ugraditi za par sati, dok na planini ogrijev morate da planirate pola godine unaprijed.
„Već na proljeće moram pozvati šumara, da odredimo koja drva mogu da uberem. Onda se drva dovuku do kuće, zatim šegaju i cijepaju, da bi se nakon sušenja složila u drvaru. Da bi zagrijao kamenu kuću moram redovno da ložim. Ovdje liježem dosta rano, a ustajem prije sunca, kako bih naložio i skuvao sebi čaj ili kafu“, pojašnjava Novović.
Mnogo mu olakšava posao što nije konformista, što je radan i disciplinovan. Tvrdi da je to naslijedio od roditelja. Zato je brzo naučio i uklopio se u seoski život.
Prelijepi kadrovi tog pljevaljskog kraja mogu se vidjeti na njegovom instagram profilu „foreside.me“.
Želi da ima konja
Na imanju za sada sa njim živi Maša, veliki umiljati pas. Ne želi da drži životinje koje bi eksploatisao radi proizvodnje hrane. Meso, mliječne proizvode i jaja kupuje, dok povrće uzgaja na imanju. Ali kao veliki ljubitelj jahanja dugoročno želi da nabavi konja. Smatra da bi se njegov kraj doživio još ljepše iz sedla.
Nije potpuno raskrstio sa gradom
Danilo kaže da nije potpuno raskinuo sa gradom, ali smatra da se više ne može vratiti gradskom životu koji je nekada živio. Shvatio je da je priroda ono što ga čini srećnim i gdje se osjeća slobodno. Posao je, kako kaže, toliko razradio da sada „živi svoj život“.
Tango ga ponekad vrati u grad
Danilo je rado viđen gost na milongama (tango večerima).
„Tango večeri su mi bile zamjena za izlazak u grad. To je jedan potpuno drugačiji svijet i dok plešem ništa izvan toga ne postoji. To je jedna divna zajednica. Kada se uželim tanga pođem u grad da plešem“, priča on.
Pored argentinskog tanga, veliki je ljubitelj sporta. U gradu je često igrao tenis, pa i sada odigra neki meč kada dođe u grad. Takođe, u sezoni skijanja voli dozu adrenalina kada se daskom spušta niz padine sniježnih planina.
Do grada ide poslom ili kada se uželi porodice i prijatelja. Ali sada ne može više od sedmice da izdrži grad. Odmah mu fali selo.
Međutim, mnogo češće dolaze njemu u goste. A on uživa u tome da bude domaćin. U Gornjem Selu, kako kaže, ljudi dožive detoks od civilizacije. Ispred kuće je napravio vanjsko ognjište sa drvenim klupama, gdje se sjedi preko dana, a uveče uz vatru pričaju priče i gleda mliječni put golim okom.
„Želim da razvijam priču u tom pravcu. Da ovo u perspektivi postane mjesto za male grupe ljudi koji žele pobjeći makar na kratko od svakodnevice. Detoks od interneta, od grada, od saobraćaja… Ja bih bio domaćin, batler i vodič. Ovdje bi odmarali ili radili seoske poslove, ukoliko žele, sa mnom išli u lov na pečurke i borovnice. Sam bih se starao o svemu što im je potrebno. Da bude toplo, spremao im organsku hranu, bio bih vodič ako žele u šumu, na planinarenje, do rijeke…“, pojašnjava on.
Iako je odlučio da pođe na planinu i pobjegne od civilizacije, ne želi da živi kao samotnjak. On voli ljude i druženja. Svaki ton njegovog glasa i gest pokazuje srdačnost. Onakvu kakvu ste mogli osjetiti kod naših starih. Danilo samo želi da probudi to kod nas. Vrijednosti koje su naši poznavali od davnina, ali u eri tehnologija i interneta su se nekako izgubile. A kažu da promjene počinju od pojedinca.
Izvor Caffemintenegro.me
